RTV Teorija i praksa

Žan Pradije

METODOLOŠKE NAPOMENE O KRITICI

NEMOGUĆA KRITIKA Tema koja je predložena za ovaj Peti simpozijum izgleda mi značajna. Ona široko prevazilazi problem kritike i nalazi se u žiži teoretskih i praktičkih preokupacija stvaralaca, teatrologa, ali i stručnjaka verbalne i neverbalne komunikacije - psiholingvista, etnologa i drugih - psihofiziologa percepcije, neurobiologa i semiologa pozorišta Formulisaču je ovako: • u kojoj meri je moguće govorom dati prikaz ponašanja koje, u velikoj meri, ne zavisi od govora? • gde su granice jezičkog izraza estetskog objekta? Što se „kritike” tiče, potrebno je iziožiti karakteristike tog jezičkog izraza, a one su sledeće; da pruži potencijalnoj publici informaciju u cilju lakšeg donošenja odluke; ići ili ne ići na pozorišnu predstavu (gledati ili ne pojedinu TV emisiju); da, eventualno, pruži bolju procenu onoga što je prosečni gledalac manje ili više shvatio; i da fiksira događaj: kritičar se uvek, često i ne želeći to, bavi poslom istoričara Kritika ima precizan društveni i kulturni zadatak. Nju ne treba mešad sa: univerzitetskom studijom; poezijom (poetskom produkcijom); ličnim stavom Lniverzitetska studija može pribeči stručnom jeziku i izvesnim analitičkim prosedeima Pedantski žargon izvesnih kritičara može da zavede samo neuke

80