RTV Teorija i praksa

je ograničeno. Zato monolog neće nikad izraziti stalno obnavljajuću kontemplaciju i aspiraciju prirode Književnost ako hoće da uđe u amalgam sa ostalim umetnostima u sinkretićkom polju televizije, mora se napajati na svom vrelu apsurdnosti i paradoksa A to sinkretičko vrelo književnosti su poslovice i priče-paradoksi Ovo nije ničiji izum ni lična volja Skriveni hronometar televizijskog ekrana neumitno odzvanja Ko taj zvuk ne sluša ispada jeziv gnjavator Zato se pisci koji nisu gnjavatori ne boje televizije Ali, ko je uvek zanimljiv? P S Ostaćemo razapeti između „haga-vaga” i ~bla-bla”, između dva vida apsurda

961