RTV Teorija i praksa

Stoga bi, možda, češče trebalo puštati sliku da sama svedoči o događajima. Iste večeri imamo lep primer dobro shvačene kompozicije Dnevnika. Najava za privredu bila je smišljena vešto, kratko i jezgrovito. Bile su to blic vesti koje je spiker iščitao preko telopa. One su i tu, na televiziji, pokazale informativnu übojitost kao što već davno to postižu u radio-novinarstvu. Spiker je pročitao da je TE Kostolac, več tada, premašila godišnju proizvodnju za 5 procenata Zatim, opet kratko, Fabrika automobila iz Priboja ugovorila je prodaju 500 Kini. Sažeto i efikasno! Potom sledi reportaža dopisnika iz Niša Đorđa Radoševiča o nekim poučnim iskustvima u „Simpu” iz Vranja. Pominjemo ovog novinara јег je njegovo prisustvo na malom ekranu sve zapaženije. Javlja se ustaljenim ritmom i pronalazi prave teme. Kad piše ne „filozofira”, jezik mu je jasan, poruke precizne. U istom Dnevniku, jedan drugi primer izaziva suprotne reakcije. Reč je o reportaži Nebojše Glišića posvečenoj izložbi fotografija u Beogradu, čiji su autori domaći i strani majstori. Več duže vreme pomenuti novinar pokazuje višak želje da se istakne zapisima i manjak mogućnosti da to ostvari. On muči hartiju i gnjavi gledalište. Njegova kazivanja su mešavina nategnute sintaksičke arhaičnosti i sumnjivog stava da bombastični izrazi stranog porekla mogu da naknade nedostatak smisla samog teksta. To je fraziranje od kojeg strada jasnost poruke. U rečenom tekstu čujemo da postoji „frigidni dizajn”. Dobro bi bilo da Glišić zna - drugima je to poznato - da se može reći i „hladno oblikovanje”; ali tada nema visokoparne zvučnosti. Dobilo bi se, doduše, na smislu i jasnosti, ali bi se izgubilo na „stilu”. Glišič dopušta sebi da se poigrava i samim značenjima reči. Sledeći primer, iz istog teksta, biser je svoje vrste, Govoreči o svojstvima dela jednog od autora Glišič nalazi da je u pitanju „alijenirano trajanje bar homotripleksa”.

106