RTV Teorija i praksa

avangardu pitanje postoji li radio-umetnost?, bilo je aufgehoben još i pre nego što se prvi put izreklo. Uzgred razmatrano (Breht) ili potpuno ignorisano (Marineti), ono se povlačilo jedino kao misaoni taiog u momentima novog konceptualnog jedinstva, koje pod znak sumnje stavlja samu umetnost, a ne radio. Savez radikalne (anti)estetske prakse s modernom elektronskom tehnikom interpretiran je u duhu prekoračenja s onu stranu tradicionalne umetnosti, te time i s onu stranu pitanja: može li radio-stvaralaštvo da zadovolji važeči estetički kriterij? Taj epohalni napor da se i umetnost i tehnika shvate u svojoj bitnoj istoričnosti, kao dva pokretna i međusobno snažno interferirajuća realiteta, čija je veza sve рге nego spoljašnja, raspolovljuje celokupnu raspravu o radiofonskom estetskom, od njenih početaka do danas, na potpuno neočekivan način. Na izgled, i samo na izgled, nema ničeg izvesnijeg od činjenice da jednu stranu u toj dugoj raspravi čine oni koji potvrđuju, a drugu oni koji poriču postojanje radio-umetnosti. Ova je podela, međutim, uprkos svojoj zdravorazumski tvrdokomoj osnovi, ne toliko uproščena koliko suštinski pogrešna, јег previđa istorijski kontekst modemosti, u kojem se spor odvijao, Njen duhovni princip stvarao je postepeno privid da se apologija „osme umetnosti” nužno identifikuje sa modernim, „progresivnim” misaonim stavom. U stvari, uobičajena tipološka polarizacija; biti za radio-umetnost i biti protiv nje, prikriva fundamentalnu činjenicu da i pristalice i protivnici priznanja radija kao estetski izražajnog sredstva govore često zajedničkim jezikom, skloni da za nove akustičke pojave, i kad se njihova suština tome opire, proglase nadležnim tradicionalna estetička merila; prividno antipodni stavovi polaze u velikom broju slučajeva od iste misaone pretpostavke, a sva je razlika među njima što se rastezanje polja estetskog, tako da ono obuhvati i nove kulturne fenomene zasićene tehnikom, smatra u jednom slučaju opravdanim, a u drugom sasvim nedozvoljenim pothvatom. Sa tradicionalističkog stanovišta poricao je postojanje umetničke radiofonije, na primer, Alfons Zilberman, u čijoj čemo knjizi Radio, muzika i slušalac prepoznati

117