RTV Teorija i praksa

nedvosmislen antitehnički stav, karakterističan za pisce koji se olako zaklinju na svete vrednosti kulturne baštine. Nazivajuči umetnost „pokretom duše koji uzima jednu formu”, Zilberman zaključuje da radio, taj „organizam bez korena”, može da bude „društveno-kulturna institucija”, aii ne i mesto nastajanja nove estetske prakse. 4 Na činjenici da je ovaj organizam bez koreha, a njegovi plodovi bez trajnosti, tog zaštitnog znaka klasične umetničke veličine, insistirali su i neki drugi kritičari, recimo Remon Bajer. s Ali, sa istog stanovišta, samo nešto tolerantnije tumačenog, polazile su i mnoge egzaltirane pristalice „osme umetnosti”. Njima se jednostavno činilo da klasična, literarno koncipirana radio-drama, koju su poistovečivali s pojmom radio-umetnosti, savršeno zadovoljava sve etablirane estetske kanone. Knjige tipa Panorama radiofonske umetnosti Enrika Roke, 6 Radiofonska umetnost Rožea Pradalijea ili Umetnost radija Donalda MakVinija, koje ispod naslova punih obečanja donose samo tradicionalističku interpretaciju radio-drame, dobri su primeri ovog lažnog poistovečenja, kojim se stvarao privid lako usvojene modernosti. Priznati za novu akustičku umetnost ono što se, prema pomenutim interpretacijama, gradilo po modelu „dobre, proverene literature”, kao svedočanstvo o vremenu, sa nijansiranim valerima poetizacije, strogo centralizovanom naracijom i psihološki „vajanim” likovima - to je bio čin istinskog konformizma, jedva maskiran paradom intelektualne naprednosti. S određenom dozom Ijubavi prema paradoksu mogla bi se čak ustanoviti pravilnost obrnuto proporcionalnog odnosa između kvantiteta govora o radio-umetnosti i mere njenog stvarnog postojanja. Nje je, kako izgleda, najmanje u času kada se najviše slavi. U Sovjetskom Savezu, na primer, pod firmom radio-umetnosti, himnično uzdizane, danas obično prolazi najkonzervativnije „nevidljivo pozorište”, teatr u

A Alphons Silbermann, La musique, la radio et Vauditeur, PUF, Pariz, 1954, str. 78 ч

5 Raymond Вауег, Principes d’une esthštigue radiophonigue, „Cahiers d’ćtudes de radio-tćlćvision”, br. 9-10.

6 Enrico Rocca, Panorama del Varte radiofonico, Milano. 1938.

118