RTV Teorija i praksa

na estetske perspektive radiofonije. Samo ovi drugi omogučavaju istinsku potvrdu radio-umetnosti kao stvaralaštva sui generis, koje je nešto suštinski različito od umetnosti na radiju ili umetnosti posredstvom radija. S afirmacijom koju oni donose teškoča je, međutim, upravo u tome što ona obično nije jednostavni čin odobravanja, več se ostvaruje dužim, zaobilaznim putem paradoksalne negacije. Ako ruski i italijanski futuristi, na primer, uprkos svojoj egzaltaciji radiom, ignorišu izraz „radio-umetnost”, jer o samoj umetnosti misle iz perspektive njenog kraja, skidajuči s estetske forme oreol sakralnog i dosuđujuči joj sudbinu integrisanja u sferu svakodnevice, ne može se prevideti izvanredni značaj koji su upravo futuristički projekti imali za savremene akustičke tendencije - od konkretne muzike do nove radio-igre. U retrospekciji, teza o kraju umetnosti ocrtava se samo kao poetička podloga raskida s tradicijom, a ishod tog poduhvata kao radikalna promena estetskog koda, novi, slobodniji život posle potopa. Zahtevom za više slobode inspiriše sč i današnje osporavanje, izricano s avangardnog stanovišta, institucije umetnosti (Peter Birger)’ o i institucije radija (Klaus Šening) ll . Prostor za neposredan govor o radioumetnosti tako je opet zatvoren; učesnici u procesu komuniciranja upučuju se i dalje na zaobilazni put kritiku neproblematizovane afirmacije. Ako su na tom putu poskidane tablice s oznakom „radio-umetnost”, to je zbog toga što se određena terminološka praksa toliko srodila s duhovnim konzervativizmom da bi izbor drukčijeg pristupa obavezivao na veliki broj rezervi i odstupnica; рге moguče nove upotrebe, sintagmu radio-umetnost trebalo bi temeljito ostrugati od nakupljenog semantičkog taloga. Ovo „čiščenje alata” možda ne bi bilo, međutim, uzaludan pokušaj. Pošto avangardna optužba institucije umetnosti i institucije radija ima za kriptični sadržaj jedan par excellence kreativni gest pokret ka devičanskim zemljama nepoznatog, suprotan onom posvečenju estetske prakse koji je njena smrt,

10 Peter Biirger, Theorie der Avantgarde, Frankfurt/M, 1974

Klaus Schoning, „Der Konsument als Produzent?, u: Neues Horspiel O-Ton, ed, KJaus Schdning, Frankfurt/M, 1974.

121