RTV Teorija i praksa

takvo skidanje verbalnih čini ostaje mogučnost savremene kritike. TEHNIKA U ZIDINAMA ESTETIKE Po svome duhu i mnogim upotrebljenim argumentima, rasprave o radio-umetnosti često su ponavljale deo prethodnih polemika, u kojima su predmet spora bili tek nešto stariji modemi mediji. Slično varijacijama na teme ~da li je fotografija ozbiljno sredstvo umetničke ekspresije?”, „postoji li filmska umetnost?” i ~da li je strip legitiman umetnički postupak?”,, traženje radiofonske propusnice za panteon estetskog podrazumevalo je izvestan normativni zahtev kojem se mora udovoljiti, izvesno merilo рге dela, postojanje pre postajanja. Bila je reč o klasičnom presuđivanju šta može a šta ne može biti estetska forma. Pitanje bi, međutim, trebalo benjaminovski preokrenuti. Tada ono ne bi glasilo; da li je radio umetnost?, več: da li je sama umetnost, suočena sa radiom, mogla ostati onakva kakva je pre biia? Buduči umetnost u meri u kojoj menja pojam umetnosti, radio mora napustiti zatečeno estetsko iskustvo kao nadređeni, heteronomni kriterij. Povezan sa saznanjem da su metafizički kvaliteti umetnosti nerazdvojivi od njenog fisicusa, ovaj zahtev upučuje nas, pre svega, na grubu, materijalnu stvarnost tehnike, koju izučeni metier svakog tradicionalnog umetnika uporno nastoji da prikrije i učini transparentnom. Tehničko, svojom nevernošču izvoru zvuka, upadalo je svima u uho još na početku masovnog radija. Pokušavajuči da po svaku cenu na sebe prenese bar deo uvaženja koje je istorijski pripadalo priznatim umetnostima, osobito literaturi, ovaj sumnjičavo dočekani uljez u kulturu tada se rado prerušavao u skromnog funkcionera književnih, pozorišnih i muzičkih vrednosti, čija je biografija bila van svake sumnje. Ali pitanje: kako dati umetnost na radiju?, već je pretpostavljalo mogućnost odgovora kojim se nova akustička praksa proizvodi u estetski fenomen: radio-umetnost. Drugim rečima, afirmišući se kao medij

122