RTV Teorija i praksa

umetnosti, radio je več opipavao put na kojem če steči samosvest umetničkog medija. Osobena sintaksa samog kanala ekspresije, kojem nemoč da ostvari san apsolutne reprodukcije spoljne zvučne realnosti postaje izvor autonomne produktivne moči, pokazala se, ipak, samo kao dovoljan, ne i nužan uslov akustičkog estetskog. I danas, kao i u herojsko doba „zvučne kutije” - uzmemo li za merilo kvantitativni programski udeo - umetnost na radiju svuda preteže nad onim što bi se uslovno, posle preduzetog onevinjavanja reči, moglo nazvati radio-umetnošču. Radio je zaista najčešče samo prenosnik, više ili manje pouzdan, estetskih vrednosti koje su nastale nezavisno od njega, ili čak i рге nego što je počela njegova sopstvena istorija. Kad se javlja u takvoj ulozi, prenoseči muzički koncert, pesničku reč ili prozno književno delo, on je suočen sa izvesnim teškoćama, čijim se rešavanjem, uz pomoč dobrog zanata, več objavljuje kao osoben medij iz kojeg stalno progovara suma vlastitih uslovnosti. No tehnika, koja tu priskače u pomoč, pokreče se radi sebi spoljnih svrha i samo je sredstvo njihovog ostvarenja. Tek mali deo ukupne medijske produkcije čini ono specifično stvaralaštvo koje izražava osobene tehničke mogučnosti radija i nastaje pod njegovim okriljem. Tehnika i ekspresija javljaju se ovde ne više u odnosu sredstvo - cilj, već u čvrstom unutrašnjem jedinstvu. Nije, prema tome, dovoljno imati u vidu karakteristike medija kojem je delo namenjeno - potrebno je da tehnika bude konstitutivna za delo, koje van nje ne postoji. Tek u tom slučaju možemo govoriti o specifičnim radiofonskim oblicima koji bi se mogli nazvati umetničkim u več pomenutom neklasičnom, netradicionalnom smislu reči. Koji su to oblici? Mada je iluzoran pokušaj da se oni iscrpno nabroje i unapred definišu, korrsno je, verovatno, svratiti pažnju na radio-fenomene uz koje se pojam umetničkog istorijski najčešče vezivao. Klasična teorija poznavala je i priznavala samo jedan od njih literarizujuču radio-dramu, čija se moč da podstakne slušaočevu kvazivizuelnu percepciju, postupcima umetničkog iluzionizma, smatrala fundamentalnim

123