RTV Teorija i praksa

kvalitetom akustičke ekspresije, njenom vizom za probrano, visoko društvo „sedam umetnosti”. Učinimo li probnim kamenom merilo organskog jedinstva tehnike i izraza, ovo shvatanje, i danas preovlađujuće, moralo bi, međutim, da pretrpi ozbiljnu kritiku. Klasični radio-dramatičar, slično profesionalnom iluzionisti, nije, naime, samo brižljivo uklanjao tragove svog postupka (svog „mađioničarskog trika”), pokrivajuči konstruktivni faktor tehnike omotačem pokazane radnje; za njega je drugi, „maskirani” plan - sam medij - bio tek transportno sredstvo (istina, najbolje: otuda govor o radiofoničnosti) poruke koju treba preneti. Utvrđujuči primat naracije nad konstrukcijom, reči nad muzikom i šumovima, semiosisa nad poiesisom, tradicionalna radio-drama zapravo je bar na ravni poetičkog iskaza - išla protiv onog unutrašnjeg saveza tehnike i izraza koji čini kriterij radiofonskog estetskog; samo ukoliko, sledeči glas umetničke nužnosti, prekoračuje okvire sopstvene poetike, klasična radio-drama, i danas dominantna, jeste estetski fenomen sui generis, realizovana potencija jednog umetničkog medija. Da bi raščistila sebi teren, avangardna radio-igra, od futurističke zvučne prolegomene do Neues Horspiel-a iz sedamdesetih godina, svodi stvari na esencijalno. U toj velikoj prvobitnoj redukciji, saznanje da tehnika čini određujuću, konstitutivnu komponentu radiofonskog projekta, a ne samo njegov spoljašnji uslov, ostalo je van zagrada. Shvačeno i samo kao istorijsko, povezano sa biti epohe i u tom smislu „mođerno”, ono se uvek široko otvaralo za društvenu svest, postajući po pravilu deo određenog utopijskog plana. To bi morao biti argument protiv konzervativne kritike, čija je namera da nove radiofonske tendencije, zbog njihovog navodno autističkog bavljenja samim medijem, progna van sfere umetnosti, u domen čistih egzibicija ili pukog in vitro eksperimenta, Radio-drama, od samih svojih početaka, slovila je kao onaj medijski oblik u kojem se radio neosporno javlja kao umetnost. Uz problematizaciju te ukorenjene predstave, treba napomenuti da su slično priznanje dobijale ponekad još samo takozvane odložene reportaže - one u kojima se, zbog razlike između vremena

124