RTV Teorija i praksa

funkcija njihovog proizvođenja još nije izašla van zidova Kuće. Činjenica je, međutim, da su i sredstva proizvodnje, doduše ona elementarna (magnetofoni, trake) ali dovoljna za snimanje, recimo, o-tonskih dokumentaraca, postala danas pristupačna veoma širokom krugu Ijudi koji ih koriste poput fotografskog aparata, pisaće mašine ili ručne kamere. Stekli su se, dakle, izvesni tehnički uslovi o kojima je još dvadesetih godina predskazivački govorio Breht (Brecht), da svaki slušalac postane stvaralac; radio u tom slučaju više ne bi bio centar „zračenja”, več beskrajno umnožena čvorna tačka u sistemu policentrične, sveopšte komunikacije. Ako su, dakle, radio-igra, feature ili elektroakustička muzika specifično radiofonski oblici, jer im je tehnika radija konstitutivni činilac a ne samo spoljni uslov egzistencije, pitanje je da li je sama tehnika radija specifično radijska, to jest, da li se njena umetnička potencija može osloboditi i u nekom drugom mediju, izvan institucionalnih okvira stanice. Jednoznačno potvrdan odgovor na ovo pitanje značio bi da je radio ipak samo društveno-kulturna institucija, samo akcidentalni okvir jedne stvaralačke aktivnosti koja se istorijski nazvala radio-umetnošču, ali čiji bi pravi, obuhvatniji naziv mogao da bude, recimo, panakustička umetnost. 13 Danas veoma opticajni izrazi kao što su, među ostalima, l’art radiophonigue, the art of radio, radio-drama i radio-play bili bi potpuno isključeni iz rečnika ove umetnosti; od sadašnjeg leksičkog materijala u upotrebi bi moglo da ostane samo nekoliko odgovarajućih sintagmi, u kojima reč „radio” nije korišćena: nemački izrazi Horkunst i Horspiel, amerikanizam ear-play, mađarski termin hangjatek i hebrejski taksit. Do ovoga ipak neće skoro doći. Brehtova utopija pretpostavljala je, osim tehničkih promena, određene

' Ј Ovaj termin, predložen u članku „The distinctive character of radio art” (autor Jules de Leeuwe, „Zeitschrift fur Asthetik und Algemeine Kunstwissenschaft”,Band XX, 1975) označava estetsko iskustvo u kojem su sve kategorije čujnih efekata (šumovi, muzika i rečij ravnopravne po vrednosti. Razvoj moderne muzike, koja takođe koristi sve vrste zvučnih materijala, u neizvesnim odnosima dovodi, međutim, i ovde do određene konfuzije značenja. Drugi termini alternativni sintagmi „radio-umetnost”, kao što su auditivna, akustička ili elektroakustička umetnost, ta'kođe ne uspevaju da uspostave dovoljnu distancu prema muzičkoj sferi

127