RTV Teorija i praksa

pczorištu ili filmu, sutradan prepoznaju na uiici, jer dobija pisma od nepoznatih gledalaca i postaje ono o čemu svaki giumac mašta: opštenarodna osoba. Na televiziji on ima i priliku da zaigra uloge koje ne igra u pozorištu, zaobilazeći „hijerarhiju” koja postoji u pozorištima, jer mašta televizijskih inscenatora ide drugim putevima. Televizija je, dakle, izazov za glumce. I ppred sve atraktivnosti, baš u oblasti televizijske glume stalno nailazimo na brojne zagonetke i razočarenja, Naravno, delimično je tu reč o pravilima koja su utvrdili teoretičari, da se filmska „individualnost” - a pozorišna još više - razlikuje od televizijske. Ipak, iskreno govoreći, čak i renomirani glumci na televiziji često igraju lošije, aljkavije, sa manje napora na doradi uloge, pa čak i običnoj artikulaciji teksta, negoli na sceni. Za veću platu - govoreči grubo ekonomski - i za veči društveni odjek dobijamo i lošije izveden rad. To zaključuju i gledaoci i inscenatori, čak i sami glumci koji se s uzvišenim poštovanjem odnose prema svojim pozorišnim ulogama, a za rad na televiziji često upotrebljavaju omalovažavajući termin „tezga”. Razmišljam zbog čega je tako, i daleko sam od toga da svu krivicu pripisujem samo glumcima koji manje ili više otvoreno omalovažavaju televiziju. Ovde je, na izvestan način, reč o učešću tradicionalne lestvice vrednosti po kojoj je pozorište pravi podsticaj za dramsku umetnost, prava oblast glumca - dok je sve drugo (film i televizija) manje važan teren, na kojem o uspehu odlučuje suviše činilaca e da bi ličnost glumca bila ključni element. Istovremeno, treba ipak imati na umu da pozorište pruža glumcu neuporedivo bolje uslove za rad i stvaralačku koncentraciju, Probe za novu premijeru su osnovna sadržina pozorišnog života u kojem se tada ne događa ništa važnije; probe za novu televizijsku premijeru su tek mali fragment rada na televiziji i glumac ima utisak da je sve drugo što se događa - novi šou, sportski prenos, nastup „nekog važnog” - za televiziju neuporedivo važnije od njegovog napora. Televizija nije stvorila uslove za koncentraciju, za autentični napor u glumačkom radu, za savestan rad. I,

133