RTV Teorija i praksa

što je još gore, čini mi se da je na njoj - kao i na filmu tehnika registrovanja činilac dekoncentracije. U vreme kad su televizijske predstave išle uživo, uključivanje kamera pratila je slična napeta atmosfera kao i podizanje zavese u pozorištu. Danas se predstave snimaju na „rate”, po nekoliko dana tokom kojih se glumac stalno izbacuje iz stvaralačke atmosfere zarad drugih, drugačijih obaveza, a svest da se jedan ili drugi kadar mogu ponoviti ili popraviti - ili čak iseči - ne doprinosi težnji ka perfekciji. Otkrivanje pravog poziva televizije - umetnosti posmatranja na daljini - i ovde, mada posredno, daje znake svog postojanja. No, da li je to sve? Da li se ovim objektivnim činiocima koji proizlaze iz prirode televizije, mogu u potpunosti objasniti ono stanje izneveravanja i razočaranja u koje nas često dovode glumački nastupi na televizijskom ekranu? Ne bih se usudio da rizikujem takvu jednostranost. Televizija, to najmasovnije pozorište, često za glumce biva povremeni, drugorazredni posao obavljen u prolazu, što ne opravdavaju i danas neznatni honorari; ali televizija zato stvara unutrašnju spremnost i sigumost da če i tako sačekati, da če se prilagoditi vremenu koje glumac za nju iskrade od ostalih aktivnosti, da je manje važna, drugorazredna. Možda i jeste tako, ali na njoj ne treba da bude drugorazredni glumac. I najzad, poslednji problem. Neko od pozorišnih Ijudi primetio je da u mnogim televizijskim predstavama glumci prave dikcijske greške koje u pozorištu niko ne bi trpeo. To je istina ali objašnjenje nije samo u otaljavanju posla. Smatram, da se u tome često krije podsvesno uverenje da na televiziji treba govoriti drugačije, običnije, manje „pravilno" i „pozorišno”, jer svi unaokolo upravo tako govore - u reportaži i diskusiji pred kamerama, u filmu i zabavnoj emisiji. Da li nebrižljiva dikcija ovde predstavlja izlaz? Sumnjam. Ali dijalog i način izgovaranja teksta na televiziji je još jedan tajanstven problem koji se rađa iz pravila ovog žanra čija obrada čeka svog teoretičara. Po mom mišljenju, ove „dikcijske greške” - nesumnjive greške jedna su od malobrojnih pozitivnih osobina koje se

134