RTV Teorija i praksa

No, da bi se to postiglo, nije dovoljno sarno „skinuti” tekst sa trake a ostale elemente markirati jednostavnim oznakama - muzika, efekat, šum itd. To onda nije partitura već kataloški popis koriščenog materijala. Vizuelizacija radiofonske strukture, da bi služila kao orijentir i bila dokument o vrsti izražavanja, mora precizno da prati tok magnetofonskog zapisa, da svaki element nazove pravim imenom, da ga smesti u određen prostor koji odgovara mestu njegovog javljanja u zvučnoj ravni, da registruje međusobne odnose. Tek tada je vizuelizacija svrsishodna i tek tada se ona može nazvati partiturom. Takvu vrstu korespondencije između auditivnog i njegove vizuelne predstave prvi je u Radio-Beogradu realizovao reditelj Darko Tatić (Gospođica, Bermudski trougao, Platon u Srbiji i dr.). Na njegovu inicijativu i u saradnji sa njim i sa slikarkom Ljiljanom Ranđič nastala je partitura radio-igre Ono malo čega se sećam. Kao što je pomenuto, partiture ove vrste u najvećem broju slučajeva nastaju post festum, kada je emisija več dobila svoj konačni izgled. Na početku bilo je niz izolovanih elemenata: Govor a. rasprava dva muzička estetičara b. tekst koji govore deca c. tekst Ota Friša d. tekst Kšištofa Pendereckog (svi govorni segmenti snimani su posebno i nalazili su se na odvojenim trakama) Muzika a. J.S.Bah, Contrapunctus 1 iz Umetnosti fuge b. K.Penderecki, Trenodija, žrtvama Hirošime c. K.Penderecki, Utrenja Efekti (snimani posebno za ovu emisiju) a. muzika papira b. zvuk makaza c. hor dečijih lutaka

137