RTV Teorija i praksa

drukčije no što to čini Pijaže, ali se i dalje mogu ilustrovati činjenicama istim kao one koje smo videli u insertu. VODITELJ: Znači, i pored izvesnih rezervi, može se reći da se razvoj mišljenja kod dece može übrzavati posebnim metodama obuke. Znači li to i da je, ako takve metode jednog dana dobiju široku primenu, u principu moguče da neka buduča deca budu „pametnija” od ove današnje, pametnija u tom smislu što će se kod njih ranije razvijati zreli oblici mišljenja? P-K: Da, to jeste moguće, ali za sada samo u principu, jer su metode kojima se to do sada uspevalo takve da njihova šira primena naprosto nije moguča. VODITELJ: Kako to? P-K: Svi ti postupci podrazumevaju odnos 1:1 između instruktora i podučavanog deteta. Pošto proces instrukcije traje izvesno vreme (bar nekoliko dana) i nije jednostavan, izračunajte koliko bi vremena bilo potrebno za obučavanje, najpre instruktora a zatim dece, da bi se efekti takve obuke osetili na širem planu - to jest da bi, kako ste rekli, buduća deca bila nešto „pametnija” od današnje. VODITELJ: Znači, za sada sve ostaje samo u uskim okvirima naučnih istraživanja? P-K: Da. Da bi imala neke šire efekte, takva obuka bi morala da bude dostupna najvećem broju dece, morala bi da, na neki način, bude deo svakodnevnog života. To, zapravo, ne bi ni bila obuka u užem smislu reči, već pre neka vrsta uopštenog podsticaja za razvoj, jedan posebno strukturirani deo svakodnevne stvarnosti, sastavni deo uobičajene životne okoline. VODITELJ: Sastavni deo okoline? Nije li to, u savremenim uslovima, upravo televizija? Da li bi ona to mogla da postane? Odnosno, da li bi televizijski programi mogli tako da se prave da postanu takav, posebno strukturirani deo svakodnevne stvarnosti koji bi podsticao razvoj zrelijih oblika mišljenja? Ima li takvih pokušaja?

85