RTV Teorija i praksa

102

Na univerzitetu u Birmingemu, studenti su se okrenuli medijski manje vidljivim oblicima kulturnog delovanja, pišući teze o „potkulturama”. Zatim su u novo viđenje medija uključili svoja lična iskustva iz radosno ili mučno provedenih časova slobodnog vremena i zabave. Postepeno se kategorija komunikacija pojavila kao pojam i termin, kao veoma obuhvatni skup raznovrsnih teorija. A te teorije, od komunikacijskih sistema do teorijskih pretpostavki, koje su preuzimane iz prirodnih i društvenih nauka, a naročito naučnih disciplina kao što su psihologija, etno-metodologija, semantika, kibernetika, itd. zasnivale su se na njihovoj praktičnoj primeni. Moglo bi da se postavi pitanje da li se metode kao što su, na primer, one bliske raznim prilazima psihoanalize, mogu uvrstiti u otvoreno shvatanje kategorije komunikacijskog proučavanja, i da li se ovakav pristup uopšte može nazvati ozbiljnim ili kritičkim proučavanjem? Drugo pitanje bi bilo: koliko ovakve teorije pomažu praktičarima i koliko su, prema tome, potrebne? Ovakva pitanja nisu bila direktno artikulisana, ali se na njima svakako radilo u toku poslednjih deset godina, koliko ova klima istraživanja traje u zemlji početaka televizije. ...DO KRITIKA MEDIJA Posle Birmingema, na mnogim univerzitetima i politehničkim školama započeo je rad na kritičkom pristupu istoriji medija, ali veoma proizvoljno: negde u vezi sa ,internacionalnim‘ fakultetskim odsecima stranih jezika i književnosti, a negde samo zahvaljujuči mlađem kadru, zainteresovanom za upotrebu novih medija. Smer interesovanja određivan je prema tome ko je priman za predavača. lako su ova uklapanja novih oblasti proučavanja bila najuspešnija na odsecima za američku i francusku kulturu (i to na univerzitetima izvan Oksforda i Kembridža), ipak su i na njima radili profesori kao što je Rajmond Vilijams (Raymond Williams) koji je među prvima argumentovao vezu između društvene upotrebe