RTV Teorija i praksa

života, u svet ideja, duha. Otkuda sad iznenada jednačenje? Makluan nam ovu izreku objašnjava na nekoliko mesta, verovatno još uvek nedovoljno jasno da bi svakome bila razumljiva. Koliko mi je poznato, još je niko od kritičara, ni u Americi, niti kod nas, nije objasnio u vezi s aktuelnim ontološkim probiemima. S evropskim filozofskim pravcima ova izreka još nije došla ni u kontakt, niti u konflikt. Makluan nam odmah na početku tvrdi da to znači ~da lične i društvene posledice svakog medija - to jest našeg produžetka - proizlaze iz novih odnosa koje u čitavo naše ponašanje uvodi svaki novi produžetak ili svaka nova tehnologija.” U uvodu za treće izdanje iste knjige napisao je ~da svaka tehnologija stvara jednu potpuno novu sredinu. Sredine nisu pasivni omoti, več aktivni procesi.” Makluan se šali na račun onih koji hoče da definišu neko društvo ili društvenu sredinu dobrim ili lošim idejama koje mediji prenose, s onima koji vide (kako misli npr. David Sarnof) samo dobru ili lošu upotrebu medija. Neprestano upozorava na materijalnu prirodu medija, znači, na određenu tehnologiju, a to je područje koje je nauka o društvu sasvim zanemarila. „Naša konvencionalna obrada svih medija - da je, naime, značajan samo način na koji ih upotrebljavamo - leglo je opsene tehničkog idiota. Jer, sadržaj svakog medija je kao sočan komad mesa koji provalnik daje psu, čuvaru uma.” Makluan, dakle, misli da je konkretna tehnologija medija, znači njegova materijalna priroda, odlučujuča sila u obiikovanju i promeni ijudskog društva, u određivanju oblika međuljudske komunikacije, odnosa, društvenih sistema, a prema tome i ideja i umetničkih dela. Savremena nauka o komunikacijama i sve najrazličitije teorije informacija u velikoj su zabludi kad u središte svoje pažnje i svih mogučih istraživanja stavljaju sadržaje i ideje. One su potpuno beznačajne. Sva pažnja treba da je usmerena upravo na tu materijalnu prirodu određenog medija, određene tehnologije.

120