RTV Teorija i praksa

svoj način. U vreme Hegela i Marksa delovala su tri: pridružila im se štampa i obojica su jasno naslučivala njenu estetsku irelevantnost U vreme od Huserla do Hajdegera, Sartra, Ingardena, Hartmana, Barta, Fukoa, Derida i Ivana Fohta pojavili su se još film, radio, televizija, gramofon, magnetofon, kompjuter, magnetoskop, da ne pominjem izume koji se več upotrebljavaju: video-kasete, video-telefon, kseroks i još mnogo štošta drugo. A čitava savremena fenomenologija, pa i strukturalizam, za ovaj razvoj potpuno su siepi. Ne obrađuju i ne vide ništa drugo do duhovne slojeve i strukture, znamenja i fenomene, reč su odvojili od čoveka, a sliku od filmske trake. U najboljem slučaju, umetnosti priznaju samo neku apstraktnu materijalnosi koja deluje na Ijudska čula, a da tu materijalnost ne konkretizuju i ne odvajaju od njene pojmovne Ijušture. Marksistička kritika s ovim problemom, takođe, nije napravila ni когак napred. Radi se o osnovnom ontološkom problemu. Moramo da ga objasnimo dosledno materijalistički i dijalektički; umetnost reči postoji, dakle, van svesti, materijalizovana u materijalnom mediju. Razvoj Ijudske civilizacije i kulture označava рге svega neprestano množenje i gomilanje medija. Qvaj proces se upravo danas odvija vrtoglavom brzinom. Dakle: nema svesti bez komunikacije ni komunikacije bez materijalnog medija. Svest o nečemu uvek je svest u nečemu materijalnom, znači, u mediju. Drugim rečima; svest je delovanje određenih materijalnih - bioloških, mehaničkih ili elektronskih aparata, od kojih svaki na svoj način međusobno povezuje Ijude. Duh, koji je samo misao, koji je samo odnos prema samome sebi beznačajan je. Ukoliko se radi o čistom misaonom procesu on postoji samo zato da bi stupio u program, napolje, u materijalni svet, kroz usta, u obliku pokretljivih slojeva vazduha i nekog konkretnog nacionalnog jezika. Duh, misao, dok je još u glavi, nosi sve karakteristike medija u kojem če stupiti u program: reči, slova, tonove, slike itd. Duh koji bi bio samo odnos prema samome sebi, koji ne bi imao nikakav drugi sadržaj - ne postoji. Kad ne bi bilo drugih Ijudi i čisto konkretnih veza između mene i njih, ne bi bilo ni pojma, ni reči „ја”. Mene takođe.

124