RTV Teorija i praksa

izjavio da književnost sme da bude i ovakva i onakva, samo ne dosadna. Dečja literatura još mnogo manje bi smela dosađivati svojim čitaocima. Njena naglašena zanimljivost javlja se kao naročita podesnost za ekranizovanje, to jest za prevođenje na filmski i televizijski jezik koji takođe podležu kategoričnom imperativu zanimljivosti. OD EPIKE KA LIRIZMU Čini se, uostalom, da se ekranizaciji podaje ne samo dečja knjiga, već i sva savremena književnost. Ne upuštajuči se u „detaljisanje”, za ovaj mah je dovoljno napomenuti da se književna reč kretala od epike ka lirizmu, da bi se u naše doba saobražavala izvesnom dramatskom „modelu”. Mogučnost ekranizacije pripovedanja ležala bi upravo u toj njegovoj dramatizaciji (koja odlikuje i savremeno pripovedanje za decu). Otuda, ako su antičkom literaturom vladale slika i tragedija, u savremenoj književnosti dominiraju roman i film. Na ovom njihovom „kondominijumu” temelji se ekranizacija pripovedne proze. Već se uvidelo da se takva proza (posebice kriminalna ili fantastična priča) daje inscenirati na pozorišnim daskama. Zahvaljujući tehničkim preimučstvima kinematografije, kao što su mogućnosti kamere i montaže, književna naracija može se svestranije preneti na film nego na pozornicu. Na skali svestranosti kinematografija bi zaostajala za televizijom koja neguje fOmske serije. Kada je posredi jedan roman, recimo Šolohovljev Tihi Don ili DikJićev Salaš u Malom ritu, teško se može sumnjati u to da ga televizijska serija obuhvata potpunije negoli klasičan celovečernji film. Sve u svemu, književnost i film u stanju su da se integrišu putem ekranizacije književne reči. Ovaj put, međutim, posejan je mnogim jamama u koje upada nekritičan gledalac, pogotovu mališan začaran malim ekranom. Pod određenim uslovima televizija gura male i velike gledaoce u estetske prinude i „socijalne kontrole”, odnosno u nevidljivu mentalnu tamnicu. Imajuči pred očima tehniku televizije i drugih mass media, francuski

80