RTV Teorija i praksa

~stvarnost“ na televiziji predstavlja proizvod Ijudskih ruku. Štaviše, proizvod koji može biti podvrgnut analizi. Razvijajući svest o načinu proizvodnje svake pojedine stvarnosti, osposobljavamo se za pravilno shvatanje prirode te stvarnosti. Pored toga, nastaju uslovi za konstruktivnu kritiku. Kao što je napisao Eko (1972): ~U političkoj delatnosti nije nužno menjati datu.poruku; bilo bi dovoljno (ili možda i bolje) promeniti stav gledališta, i to navodeći ga da poruku drugačije dekodira kako bi se izolovale i podvrgle kritici namere onlh koji su poruku emitovali“ (str. 121). Kritička anaiiza ove vrste može imati različite oblike. S jedne strane, možemo posmatrati rast istraživačke i obrazvne institucionalne delatnosti čiji je jedan deo isključivo posvećen sistematskoj kritici tekvizijske poruke. S druge strane, zapaža se da sam medij razvija onu vrstu samopouzdanja koja mu dozvoljava da kaže kako radio-difuzni monolit stoji na staklenim nogama. Brojne televizijske komedije parodiraju samu televiziju. Emisije povodom radio-difuznih godišnjica često donose arhivski materijal koji današnjim gledaocima pruža mogućnost poređenja i time pomaže demistifikaciji medija. U nekoliko emisija pojavili su se ranije izbačeni kadrovi koji pokazuju katastrofalne greške do kojih je dolazilo na snimanjima navodno ozbiljnih emisija. Drugim rečima, medij je u izvesnoj meri samokritičan i spreman da svoje pristrasno viđenje samoga sebe podeli sa gledaocima. Zahvaljujući takvim kretanjima, mi gledaoci smo sada u stanju da shvatimo, a kada je potrebno i da osporimo ulogu koju je televizija sebi do sada osvojija u društvu. Televizija za nas više nije samo mit. John Fiske and John Hartley, Reading lelevision (Tumačenje televizije), Methuen and Co. Ltd., London, 1978. Preveo s engleskog Veselin Mrđen

30 Eco, U. (1972), Ka semiotičkom istraživanju televiz'tjske poruke (Towards a Semiotic lnquiry imo the TV Message), WPCS, br 3, str. 103-121.

185