RTV Teorija i praksa

kosmosa, na približavanje, postepeno udaljavanje dugotrajućih akorada, tonova, sazvuka koji lebde negde u prostoru... dakle, oni su materija kroz koju ss putuje... U ovom delu očigledno je da je sam oblik blizak muzičkom obliku... Imam uticak da ga je najlakše pratiti kao smenjivanje pričajučeg, govomog dela sa više muzičkim, zvučnim... u smislu nekakvog ronda sa epizodama gde se tema javlja u eliptičnom kruženju sa sve dužim i dužim razmacima. Dalje, čisto muzička je organizacija ulcupnog trajanja dela. Zatim, tretman teksta o kome sam več nešto rekao, tretman slogova koji dobijaju samostalne sonalističke vrednosti, uveku istom karakterističnom ritmičko-melodijskom obrascu dakle, ponašaju se kao svojevrski lajtmotivi... U odnosu na primenjenu kompozicionu tehniku bitno je konstatovati da je sam materijal nastao obradom i montiranjem prethodno snimljenog prirodnog zvuka, glasova i instrumenata. Osvrnuo bih se ovde i na komentar autora koji je гекао da bi mu bilo žao da ovaj zvuk zazvuči kao elektronski. Njemu je stalo do izvora, stalo mu je baš do tog prirodnog zvuka. Razumem ovu njegovu težnju, izvesno prebacivanje pažnje sa rezultata... gotovog rezultata na značenje koncepta, na proces nastajanja koji time dobija posebnu vrednost.. Mislim da je to jedna opšta težnja, jer ta težnja se javlja i u čisto elektronskoj muzici gde se teži da ona zvuči instrumentalno ili vokalno ili u vokalno-instrumentalnoj muzici koja teži vrlo često da zvuči kao da je proizišla iz elektronskih izvora zvuka pa nije slučajno što elektronski zvuk tako rado imitira konkretan zvuk. Isto tako nije slučajno što konkretan zvuk dobija neke valere elektronskog zvuka. Taj napor da se iz jednog zvučnog izvora dobije nešto drugo u svakora slučaju je nešto čemu se možemo diviti i što je za autora veoma, veoma važno. Ali u krajnjem slučaju dela mislim da i nema tu važnost. Sa takvim materijalom - znači, prirodnim zvukom obrađenim u toj meri da zvuči maltene elektronski Arsenije Jovanovič uspostavlja putem ponavljanja ostinantnih figura i karakterističnih motiva, njihovim naslojavanjem, oduzimanjem i dodavanjem... ostinatnih figura i muzički tok. Taj tok na neki način, rekao bih, ima veze sa zvučanjima koja je postizao jedan Ligeti u

62