RTV Teorija i praksa

zaustavljamo se, snimamo pet dana i imamo dovoljno vremena da razmislimo, da čak i korigujemo dečje pitanje ili da ga podstaknemo nekim potpitanjem, ponovimo kadar... Inače, sa decom snimamo bez probe. Jedino, od kada je scenarije za Kockicu počeo da piše Momčilo Kovačevič, uveli smo to da postoji neka dramaturgija, kao da se nešto zbiva. E, sad, ako u tom zbivanju mi treba negde da uđemo, da stanemo na određena mesta da bi to u kadru izgledalo dobro, isproba se to gde deca treba da dođu, da stanu. Isproba se, recimo, to kad ja ulazim u sobu pa deca treba da me pozdrave. Ja njima kažem: ,Zdravo, drugari! 1 , a oni onda kažu: ,Zdravo!‘ svi u jedan glas, užasno. Onda im ja kažem - vi ste svako svoj čovek, neka neko kaže ,Zdravo Branko 1 , neka neko kaže ,Branko, kako si?‘, neka neko kaže ,Dobro jutro!‘, ,Dobar dan‘ - kakvi sve pozdravi postoje, pozdravite me svako za sebe. U tom smislu ja radim sa njima, da nemaju taj vrtički žargon - ,Prijatno‘, ,Hvala‘, ,Dobar dan', ,Zdravo‘, i to nekako svi zajedno govore, več ih navodim da govore svako za sebe. U tom smislu postoji priprema dece usmerena na neko oslobađanje, osamostaljivanje, ali ne postoji proba da oni nešto odglume...” (Branko Milićević, glumac i voditelj emisije Kocka, kocka, kockica). „Sarađujem sa ekipom Kockice oko jedanaest godina. Pisao sam muziku na tekst koji predstavlja u stvari sažeti scenario određene emisije. Sve ono što se prikazuje u toj emisiji iskazali smo kroz pesmu, naravno, u sažetom obliku. Nikad mi ništa nije bilo teško da radim. Nekad smo dolazili u situaciju da ne znamo šta čemo, treba nešto da se snima a tekst još nije gotov, odnosno stigne u poslednjem trenutku pa jedva stignem da napišem, ali napišem... Branko je uvek nalazio slobodno vreme da dođe do mene, kad god ga pozovem on dođe, da isproba melodiju, da je nauči. Neverovatno je učio i ja nisam ni sa kim tako ozbiljno sarađivao kao sa njim. On tačno shvati ono što sam zamislio, dovoljno je samo jedanput da mu kažem i on to tačno tako izvede.

191