RTV Teorija i praksa

Spolja gledano, priča manipuliše nedoslednošću sopstvene strukture, uvodeči i dva potpuno bezrazložna übistva (što je, pretpostavljam, trebalo da koketira s kriminalističkim žanrom, mada je osnova postavljena melodramski), te se tako tematski, idejno i dramaturški još više razuđuje. Da bi prikupio dovoljno novca, glavni junak Stojan - igrao ga je Milan Štrljič - upada u niz opasnih situacija, i to samo zato da bi tim novcem, kojekako zarađenim, obezbedio sebi put u Njujork, gde več nekoliko godina živi njegova prva i jedina prava Ijubav iz školskih dana. Ali sledeči i skoro prepisujuči več mnogo puta viđenu shemu, to se po scenaristima ne ostvaruje. Jer Nada - kako se zove ta StojanoVa Ijubav - odabire drugog čoveka za venčanje. I Stojan na kraju - dosta vulgarno, rekao bih - puca u sebe! To je, eto, čitava priča. Na stranu to što ona uopšte nije morala biti izmišljena, jer je več bezbroj puta ponovljena, s varijacijama samo nekih spoljnih detalja. Bitno je ono što je proizišlo kao celina raspoređena u tri jednake epizode. Da bi to nekako funkcionisalo, scenaristi su uveli naratoral Naravno, ni to nije novost u ovoj vrsti posla, ali se uvek čini prilično sumnjivim. Naime, „filmska radnja, kao ni pozorišna, ne može da se svede na pričanje o radnji” 2 , što može biti greška „која se vrlo često javlja ne samo kod početnika nego i kod profesionalnih pisaca scenarija” 3 . Stoga je uloga naratora, pogotovo kad je reč o klasičnom ili televizijskom filmu, gotovo unapred istaknut znak stvaralačke nemoči da se priča ispriča drugim, primerenijim sredstvima. U ovom slučaju to je svakako vizuelna nadgradnja scenarističkog predloška. Јег vizuelno je u filmu uvek u prednosti nad narativnim, pošto na svojevrstan način uspeva da kontroliše transformaciju pojave stvarnosti u određene oblike fiktivnog.

2 Radoš Novakovič, „Scenario i knjiga snimanja”, u zborniku Filmski scenario u teoriji i praksi, 11, 1983, Univerzitet umetnosti, Beograd, str. 12. 3 Isto, str. 12.

116