RTV Teorija i praksa

Držeći se polazišta melodramskog obrasca, scenaristi kao da nisu računali na vizuelno, več su sve podredili pričanju priče. Tako sukob, koji se projektuje u nekom generacijskom neslaganju, poprima potpuno shematizovane ijubavne obrise i okvire koje nije mogla da unapredi ni vizuelna ikonografija režije. „Naravno, vulgarna melodrama je izražena vulgarnom retorikom” 4 , pa otud prirodno deluje utisak neubedljivosti svega ponuđenog. O tome da scenaristički postupak nije prevazišao čak ni neophodnu početničku ravan svedoči i činjenica što je učinjen pokušaj da unutar melodramskog obrasca konstituiše i drugi žanrovski kontekst - okvir krimiča. Kada več, u jednoj ravni, glavni junak živi sa ženom koju ne voli, a ona koju voli odabire drugog čoveka, pa se u međuvremenu tu dogode dva bezrazložna übistva - prvo taksiste pa zatim mlade šankerice koja postaje žrtva nerazumljive seksualne izopačenosti (koja je sama delovala izveštačeno) - onda nešto zaista ne funkcioniše kako valja, Niti su to übedljiva dramaturška rešenja, niti su to argumenti za ostvarivanje dramskog kao bitnog preduslova u funkcionisanju žanrovskog kontinuiteta - posebno što je takav scenaristički jezik varijacija na sheme poznatih i jeftinih Ijubiča koji se svakodnevno kupuju na kiosku. Posao scenarista nije da obrazlažu pojedina mesta u drami več da samo nagoveste nešto što će se docnije vizuelnim konstituisati u celinu, i tek na taj način komunicirati. I u tom smislu „пе ostaje nam ništa drugo do da svaku dramu procenjujemo utvrđujuči sklad između njene forme i njenog angažmana” 5 , što bi u ovom slučaju mogao biti scenaristički predložak za Čoveka u srebrnoj jakni. Ono što su scenaristi pročitali o melodrami trebalo je, izgleda, da se ponovi i kroz ovaj mini-serijal. Na kraju, glavni junak puca u sebe јег se njegova draga udala za drugog'. Übistva i samoubista se svugde mogu dogoditi. Ali kada dođe posle neubedljivih razloga, posle jeftino

4 Erik Bentli, „Melodrama”, „Savremenik”, br. 6/73, str. 526. 5 Slobodan Selenić „Angažman u dramskoj formi”, Prosveta, Beograd, 1965, str. 49.

117