RTV Teorija i praksa

konstruisane priče, pucanj u sopstveno ždrelo deluje sasvim vulgarno. Sve bi se to moglo shvatiti, pa čak i ona prethodna dva übistva, da je Čovek u srebrnoj jakni funkcionisao isključivo na obrascu kriminalističkog žanra. U tenutku kad se umešala melodramatičnost, pomognuta početničkom retorikom, sve je bilo osuđeno na propast, i konačno postalo neubedljivo i istrošeno štivo koje čak i ne morate pogledati ni pročitati da biste znali кгај. Zapravo, komunikativno - pre svega izraženo kroz vizuelnu nadgradnju i iščitavanje scenarističkog predloška - istovremeno znači i principijeno tumačenje određenih žanrovskih odrednica. Kao reditelj, Petar Jakonić, čak i pored pokušaja da vizualizaciju ovog serijala učini dopadljivom, prepoznatljivom po nekom zapadnjačkom izvorištu tzv. „В” produkcije, nije uspeo u nečem mnogo važnijem: da dramaturške motive i okvire poveže u celinu koja bi, idejno i tematski, funkcionisala prirodno i logično. U takvoj veštačkoj atmosferi ni glumci nisu mogli da se ispolje. Videli ste ih kako bez imalo volje, motivisanosti i podsticaja izgovaraju one silne dijaloge, prepričavajuči nam nešto što je možda bolje bilo ispričati jedne večeri u kafani negoli zabeležiti kamerom. Ekipa je, prema spisku, bila izuzetna, ali ono što je dala ostaje samo dobar razlog za zaborav. Sve u svemu, kada je reč o serijalu Čovek u srebmoj jakni, valja pomenuti i posao dramaturga. Molina Udovički, dramaturg ovog serijala - što zbog sopstvene neukosti, što zbog, valjda, nezameranja generaciji - uopšte nije marila za svoj posao. Negde u svetu, gde se ovakve stvari proizvode za samo nekoiiko radnih dana, Ijudi to rade čisto profesionalno, bez patetike drugog plana. I rade nepogrešivo, tako da nam i trečerazredna strana serija izgleda kao poslednje dostignuče tehnike i duha. Dužnost je dramaturga da svojim umečem ispravi ono što su propustili scenaristi. Stoga ovde ne bih mnogo zamerao Jakoniču kao reditelju - јег je čak postigao dosta u odnosu na jeftin materijal i podlogu. Oštre

118