RTV Teorija i praksa

vehnološke termine. I kao takve te reči postoje i na đrugim jezicima, ali na njima imaju i svoje nazive za ono što Ijudi koji se bave „vršenjem emitovanja” zaista rade, ne samo sa otpošiljanjem informacija, diseminacijom ideja, rasprostiranjem koncepata, dozvoljavanjem da se o nečemu raspravlja, prenošenjem znanja, odašiljanjem širokom krugu primalaca onoga što možda samo manjina može da doživi, več i sa, sopstvenim shvatanjem tog procesa, iniciranja pojmova i aktivnosti, odnosno adresovanja primalaca komunikacija. Imenovanjem tih otpošiljalaca postaje se bar nekako upučen u njihov domen prisutnosti ne kao profesionalaca koji svoj zanat praktikuju sa ili bez otkrivanja tajni tog posla, več kao prisutnosti u našim životima. Istorija njihovog posla je pre svega naša istorija јег su nas primorali (koercirali) na koesenciju (jednosuštnost = jednu suštinu). Ta uloga medija koja je prevashodna za sve države, uloga kontrolora, je ono u čemu se najbolje viđe načini adresovanja koji su najčešče udostojavanje, spuštanje u govoru odozgo do slušaiaca i gledaiaca. Imati iluzije o ravnopravnom odnosu nije samo brkati odašiijač sa prijemnicima, niti biti nesvestan masovnomedijskog, več je nerasuđivanje o suštini funkcionisanja sredstava kojima raspolažemo. Kritičke teorije komunikacija su pošle od stanovišta da Ijudi koriste izume koji se iz raznih razloga pojavljuju i nižu upotrebom ali da je sama upotreba bez obzira na prave razloge nastanka tih izuma uvek najmanje jasna i najčešće najbrže puna raznih deformacija. Za iskrivljavanje prakse praktično je uvek kriv nedostatak teorije, isa tim u vezi nedostatak kritičkog istraživanja. Sigurno da je moguče da i teorija služi istim ciljevima kojima je več i praksa podlegla, ali bez bilo kakvog teoretisanja je svakako nemoguče sagledati i to. Na pitanje kako se teorijski shvata „adresovanje” koje je uvek planirano, jer neintencionalna komunikacija nije primarni predmet istraživanja teorija komunikacija, profesor Skanel smatra: - „Način na koji odašiljači ,govore’ (pod malim navodom, јег ne govore samo tekstualnim govorom, več i zvukovnim i slikovnim) definisan je komunikativnim standardima auditorija, odnosno načinom obračanja koji definiše te standarde.”

147