RTV Teorija i praksa

KOMPOZTTNI SISTEMI Od 1956. godine svedoci smo stalnog razvoja metoda i uređaja za magnetno snimanje video-signala. Pri tom su svi ti uređaji bili zasnovani na analognom kompozitnom pristupu. Najviši domet takvog snimanja su svakako današnji magnetoskopi formata B i C. I ova dva formata su doživela značajne promgne poslednjih deset godina prilagodavajući se sve više i više potrebama televizijske produkcije. Međutim, uz svu dužnu pažnju raznim VPR, BVH, ili BCN mašinama, moramo istari da ovi formati snimaaja iroaju izvesna neizbežna ograničenja. Рге svega, a budući da su zasnovani na zapisu analognih kompozitnih signala, oni mogu ponuditi ograničen broj generacija dobrog kvaliteta, što je ujedno i najveće ograničenje za kompleksnu postprodukciju. Osim toga tonski zapis je daleko od željenog kvaliteta. Rezolucija montaže je ograničena potrebom poštovanja kolor sekvence i, konačno, usled čmjenice da nisu zasnovani na kasetnom principu i da ne mogu biti smanjeni ispod određenih, relativno velikih dimenzija, njihove portabl verzije su veoma daleko od idealnih. Drugim rečima mašine B i C formata se približavaju granicama koje se mogu doseći korišćenjem direktnog zapisa analognih kompozitnih signala. Upravo stoga su se ovi formati našli izloženi „napadima”. S jedne strane analogni komponentni formati oduzimaju im dobar deo „teritorije”, dok se, sa druge strane, kao rešenje boljeg kvaliteta nudi digitalni kompozitni format D-2. DIGITALNI KOMPOZITNI FORMAT D-2 Moglo bi se reći da je format D-2 po mnogo čemu sličan komponentnom standardu D-1 ili, drugim rečima, da se D-2 koristio razvojem formata D-l. Naime, on koristi istu kasetu, primenjuje veoma sličnu strategiju zaštite od grešaka, iudi četiri digitalna audio kanala sa shčnim mogućnostima montaže, itd... Međutim, bitna razhka leži u Č«jjenici d* D-2

105