RTV Teorija i praksa

Već od samog nastanka televiziju su upoređivali najviše sa pozorištem i filmom. Čini se s pravom ako se imaju u vidu estetske pretenzije televizije. TV drama je, recimo, najbliža pozorišnoj, a i sama dramaturgija TV manuskripta je slična pozorišnoj po tome što insistira na izgradnji centralnog karaktera uz manji broj ličnosti, što nije karakteristično za film. U poštovanju vizuelne komponente, pak, TV dramaturgija je u formalnom smislu bliska filmu. Tako je televizijski dramski tekst uvek „negde između”, stalno je razapet između pozorišnog i filmskog. On razbija uske okvire pozornice zadržavajući neposrednost njenog delovanja, a istovremeno se koristeći filmskom promenom mesta i vremena. Zanimljivo je da se na relaciju: pozorište - film televizija oduvek gledalo kao na rivalstvo koje preti uništenjem nekom od ovih sredstava. Sa pojavom filma pozorišni stvaraoci bojali su se da će teatar izgubiti svoju publiku, a filmski radnici su kasnije strahovali da će se brojni filmofili „prestrojiti” u televizijsku publiku. Kasniji događaji su, međutim, opovrgli ovakva shvatanja i sva strahovanja pokazali neopravdanim. Istina je da film koristi iskustva pozorišta, kao što i televizija koristi iskustva i filma i pozorišta. Tačno je i to da ovi uticaji nisu jednosmerni. Najvažnije u svemu tome je što se sva ta iskustva koriste u specifičnom smeru koji je određen posebnim i različitim medijskim zahtevima. Time se može objasniti koegzistencija pozorišta, filma i televizije koji će postojati dotle dok postoje stvaralačke ambicije i umebiički vredni rezultati u svakom od ovih medija. U socijalno-komunikacijskom smislu televizija, taj „periskop pojedinca u okeanu socijalnoga” (Mol), je interesantna kao fenomen sa ogromnom publikom. TV publika je heterogena, socijalno slojevita, strukturisana po obrazovanju, polu, starosti. Postavlja se pitanje: koje strukture sačinjavaju najverniji deo televizijskog auditorija? Jedno istraživanje na području Srbije pokazalo je sledeće rezultate: „... relativno najveći deo televizijskog auditorija čine radničke porodice (36%), a onda dolaze sledeći slojevi (stratumi), službenici (30%), tzv. „ostali” (vojna lica, lični i porodični penzioneri,

14 Upor.; Isto, str. 76.

146