RTV Teorija i praksa

pomenuH rezultat su interesa kapital vlasnika. One su stoga prilično zatvorene, odnosno traže posebnu nadoknadu za korišćenje, jer prihodi od reklama nisu dovoljni. Stoga ne dopiru do čitave francuske publike, a več se čuju i primedbe na kvalitet sadržaja koji nude. Lokalne radio-stanice, koje su se zaista brojem „približile narodu”, finansiraju se na tri načina: a) subvencijama iz javnih fondova i na neprofitonosnoj bazi; b) od reklama u celosti i c) od strane mešovitih fmansijera, koji kombinuju subvencije i prihode od ekonomske propagande. 2 Prema zakonu iz 1986. godine, za RTV ustanove u privatnom vlasništvu nadležna je posebna komisija, kopija američke FCC. U Francuskoj je to CNCL (Commission Nationale de la Communication et des Libertčs). Njen predsednik je poziciju CNCL ovako opisao: „Mada nema moč američke FCC, francuska komisija ima slične funkcije s obzirom na podelu frekvencija, izdavanje licenci i franšiza i određivanje normi ponašanja (i standarda tehnike)”. 3 Napominjuči uzgred da se italijanski magnat nalazi među vlasnicima privatnih koncesija za TV kanal (Kanal 5) pokazano je da se i strani građani uključuju u nacionalni RTV sistem Francuske. No, to u ovom slučaju (kao i u ostalim primerima) nije proizvod pomenutog zakona, več posledica primene normi o slobodi kretanja kapitala i radne snage unutar članica EEZ, kojoj pripada i Francuska. D. SR NEMAČKA Poznati podaci o snazi privrede SR Nemačke, o kupovnoj moči stanovništva, o investicionim sposobnostima preduzetnika govore nam unapred da je ekonomska mogučnost te države da izdržava komercijalni RTV sistem davno osigurana. Međutim, dugi niz godina privatna lica

2 Eliane Coupric and Нешу Olsson, Freedom of Communication under the Law, European Institute for thc Media, Mančester, 1987, str. 157.

3 Jeremy Tunstall and Michael Palmer, „Deregulation British Muddles, French Plans”, „Inter Media”, Lonđon, 1987, br. 4-5, str. 35.

74