RTV Teorija i praksa

Melita Zajc

TELEVIZIJA I FILM OSAMDESETIH

I Ukratko bismo mogli red ovako: ako su još pre dvadeset godina poznati Filmski stvaraoci tradicionalne laboratorije američke kinematografije iz Njujorka bežali pred televmjom u nenaseljene sevemoameričke planine i pribegavali takozvanom čistom filmofilizmu , današnji njujorški reditelji übrzano trče za televizijom. Tako bar izgleda iz evropske perspektive a, buduči da je od sve američke, tamošnja publika najprijemčivija za najraznovrsnije evropske filmove i reditelje, bolje perspektive od ove i nema. Njujorški reditelji trče za televizijom u tom smislu u kom su je evropski, posebno francuski (J. J. Benek, Leos Сагах, Mehdi Charef, V. Thčvenet,...) i engleski reditelji (Stephen Frears, Neil Jerdan) več uhvatih. Fihnove nabrojanih (i nenabrojanih) reditelja tradicionalisti su nazvah „manirizmom”, „trendseteri” su im u svim vremenima dodah veoma aktuelan pridev designers 1 , dakle, „filmovi oblikovatelja”, Stojan Pelko ih zove „filmovi slike”. Iz toga saznajemo zapravo sve o tom, najopštije rečeno, „novom” filmu. „Novi” film je završio s tradicionalnom reahstičkom filmskom estetikom i statusom slike podređenim diktatu

primer bio bi Stan Barkhage, kako njegova biografija tako i njegovi filmovi, posebno 23 Psalm Branch. 2 Kad su u redakciji „Mancism Tođay” u Londonu prilično preradili tradicionalističku shku ćasopisa, među čitaocima se rasplamsala vatrena polemika u kojoj su protivnici zahvata u izgleđ revije tvrdili da ira ne treba „designers” socijalizam.

78