RTV Teorija i praksa

između filmskog i televizijskog sistema reprezentacije (u ova dva filma) na platnu je još uvek produktivna, ali ne u smislu i na način koji poznajemo od ranije. II Priča je ova; Roberta u dosadi čita novinske oglase i saznaje da Džimi traži Suzanu, zato i ona kreće da je traži. Na početku pronalazi samo Suzaninu jaknu, pa je nepoznati Ijudi koji traže Suzanine (ukradene) minđuše, zamenjuju sa Suzanom. Napadaju je i Džimijev prijatelj veruje da je to ona, spasava je i odvodi svojoj kuči. Mori ga savest što vodi Ijubav sa prijateljevom devojkom. Roberti, koja je izgubila pamčenje, pomaže da nađe identitet, dok Robertu traži njen muž, kome pomaže Suzana. Celu situaciju još više otežavaju oni koji traže minđuše. Na kraju ih Roberta i Suzana zajednički savladaju - sada kao saveznice vraćaju prvobitnom vlasniku minđuše, za koje se saznaje da su dragocene. To je, naravno fabula filma Očajnički tražeči Suzanu, radi se o tome da se precizno može obnoviti tok događaja, „ispričati”, kako se to kaže, fabula fdma ne pominjuči televiziju ni na koji način. Ona ovde nema „sadržinsku” ulogu karakterističnu za televiziju u filmovima klasične fllmske naracije kako je to, recimo, u filmu Roberta Sirka All that heaven allows gde deca majci udovici koja hoće ponovo da se uda, u zamenu za muža poklanjaju televizijski prijemnik ih u novijim, fihnskom predstavljanju televizije kao manipulacije recimo, u filmu Salvalion njujorške rediteljke Beth B. iz 1986. godine. U filmu Očajnički tražeči Suzanu televizija je kao sistem vizuelne reprezentacije postavljena u samo polje naracije, integrisana u „način pripovedanja fabule”, pa opet ne kao garancija „realizma”, kao veza s „društveno-istorijskom stvamošću”, odnosno, indicija koja bi dešavanje na platnu smeštala u neki konkretan društveno-istorijski prostor, odnosno, vreme primer za to bio bi dokumentarni snimak sa sahrane maršala Tita, koji u poslednje vreme kruži u jugoslovenskim fdmovima. To što televizija u fllmu Očajnički tražeči Suzanu dokumentuje, je i istorija, ali ne istorija uopšte, već posebna

80