RTV Teorija i praksa

emitovan је dva puta, oba puta, kako se to kaže, „па televiziji” (a ne, recimo, sa kasete domaćeg video-sistema), oba puta tačno dva minuta do jedanaest. Televizija kao merilo vremena, dakle „spolja” reguliše diegetski prostor, odnosno, vreme, pri čemu je već od samog početka „unutra” - рге svega, nema nikakve veze s ideološkom funkcijom godinama primamom, zasnovanom na tehnološkim potencijalima televizijskog medija, „neposrednim prenosom”, u slučaju filma neposrednim prenosom društveno-istorijskog totaliteta u polje filma. Zahtev koji televizijskoj tehnologiji postavlja ideologija realizma, ima svakako i vlastitu istoriju (to nije „vlastita” istorija u smislu da je to istorija tog zahteva, već je „vlastita” samo utoliko ukoliko je to njena interpretacija istorije), koja se odvijala ovako: Fotografijom, realizam pejzaža i portreta dobio je naučnu preciznost mašine. Film je naučnu preciznost mašine dopunio pokretom slika „realnosti”, pre zaustavljena u izolovanom trenutku sada se kreće u vremenu. Televizija je mehaničkoj preciznosti i temporalnosti vizuelne reprezentacije dodala neposrednost - trenutak, dok se neki događaj odvija, a to je istovremeno i trenutak njegove prezentacije/percepcije. Momenat re-produkcije je istovremeno i momenat produkcije - tu se evolucioni lanac najzad savija: proizvodi ono što bi trebalo da se reprodukuje, a tamo gde bi trebalo da bude precizan snimak realnosti sada je čist simulakrum, simulakrum simulakrmna. Zgražanje nad televizijskom „manipulacijom”, kako to govore tekstovi televizijskih kritičara, ne vuče dovoljno daleko. Poljuljana je tako reći materijalna osnova ideologije realizma, ne samo filmskog, koji igra na nešto što pretpostavljamo na nivou verovanja, „као da” je ne samo realnost filmske, nego i (pre svega) televizijske fikcije dakle, „čista”, „prava”, „neposredna” „reainost”. Tako je, na primer, čitava klasična filmska fikcija utemeljena na opoziciji između govorenih diskurza koji varaju, mogu biti pogrešni, i vizuelnog diskmrza koji sve otkriva i garantuje istinu. (Dobar primer mogli smo videti nedavno na televiziji - u Kazanovoj ekranizaciji Vilijamsove drame Streetcar named Desire. Hipoteza da Vivijen Li izmišlja stvari deluje

4 Po Colin MacCabe, „Тћеогу and Films Principles of Realism and Pleasure”. („Screen”, jesen 1976).

82