RTV Teorija i praksa

sada javlja u odnosu prema satelitskim mrežama i privatnim kanalima. Profesor Konel (lan Connell) je zatim produbio ovu analizu svojim istraživanjem o odosima tzv. populame štampe i televizije u Britaniji. On je potvrdio već oformljeno viđenje Sparksa (Colin Sparks) i marksistički orijentisane britanske kritike da je pojava nove „ozbiljne štampe" niskih tiraža delimično prouzrokovana velikim tiražima novina za pojedine vrste čitača kao što je, na primer, ,Sun" specijalizovan za „manuelni proletarijat" u kojem dominira vizuelno predstavljanje. Dok jedna vrsta štampe, dakle, služi nekoj vrsti kulturnog policajstva, druga je zauzeta određivanjem javne sfere kao dovođenjem kultumog kapitala do najaktuelnijeg ili uvek višeg od same zabave. Dok štampa očigledno promoviše TV zvezde i kreira klimu u kojoj će se o njima moralisati, odnosno održavati verovanje u mitologiju njihovog „zvezdičanstva ", sama bajkovita televizijska suština negativnom kritikom podržava disciplinu već postignutu radom štampe, dok pozitivnom kritikom održava i podiže „uzbudenje i aum glamora" viđenu na televiziji, Tako u toj intimizaciji javne sfere dolazi do neinteresovanja publike za politiku. Ovaj termin je feministička i antirasistička kritika zatim videla na još neke konkretne i veoma zanimljive načine. Naime, Lizbet Van Zunen (Liesbet van Zoonen) sa univerziteta u Amsterdamu u „Tiraniji intimiteta" postavilaje pitanje o tome koliko je zaista važno odvajanje (u analizi) privatne i javne sfere kada su one već, naročito za žene, pomešane u reprezentovanju i adresovanju sa upotrebom ženstvenosti i na TV vestima. Ako je javna sfera uvek bila za neke, da li sada kada se manipuliše intimizacijom gde god je to moguće započinje neka nova erozija prakse? Mancini (Paolo Manzini) sa univerziteta u Peruđi je konstatovao da Berluskonijevo korišćenje ove strategije porodične intonacije emisija, i tematski i korišćenjem tradicionalno viđenim ženstvenim osobinama voditeljki, odvodi pažnju gledalaca sa ekstremno zakomplikovane političke scene gde se ionako javna sfera koristi kao mesto međusobnog dogovaranja koalicijskog političkog sistema. Tako poruke partija nisu upućene pristašama ili apolitičnim gledaocima već drugim nosiocima političke moći. U toj

147