RTV Teorija i praksa

postoji još niz drugih mogućnosti upotrebljivih za situiranje snimljenog materijala. Zato ćete teško naići na primer da je posle neke televizijske serije snimljen celovečemji film. Ali, na ono što se događa u obrnutom smera nailazimo sve češće. Prema tome, i prirodno je na kraju pitanje koliko je televizija nzela od filma, i obratno. A konačno i činjenica o sinkretičkoj prirodi ova dva medijska obrasca je gotovo neizbežna. SINKRETIČKO I MEDIJSKO Pošto je film, daleko više nego pozorište, preuzevši dosta izražajnih elemenata skoro već podređen principijelnim medijskim zakonitostima u želji da ujedini, kako to Edgar Moren kaže, sektor imaginacije i sektor romanesknog radi zadovoljenja težnji mase u sklopu industrijske kulture - i televizija ne skriva svoju osobinu preuzimanja izražajnih elemenata od filma (i obratno) u postupku prikazivanja kako autentičnih tako i fiktivnih događaja. - „Čitava njena programska shema i struktura, kao i način na koji prezentira zbivanja iz stvarnosti ili interpretira fiktivne dramske situacije, idealni su primeri sinkretizma bez koga se ne može zamisliti današnja masovna kultura" 9 - jer je povezivanje različitih i često suprotnih izražajnih elemenata u jedinstvenu medijsku ikonografiju, u stvari normativ opstanka na sve složenijem i osetljivijem tržištu. Žilber Koen-Sea 10 recimo, objašnjava zbog čega intelektualna elita podjednako može da odlazi u bioskop i prati događaje kroz tipično medijske okvire kao što je televizija ne mareći što je ona proizvod masovne ili polukulture, polazeći od psihološkog aspekta da „čovek može da uživa u obe stvari", ali s tom razlikom što je intelektualnoj eliti za razliku od prosečne mase dostupna i umetnost tzv. višeg stepena senzibiliteta. Zato Gi Desou u članku „Televizija nije film" (u zbomiku „La television") kaže da se film razvio od fotografije koja je

9 Vlada Petrić, Osma sila, RTV Beograd, Beograd, 1971, str. 5. 10 U: Ogled o načelima jedne filozofije fibna, Inslitut za film, Beograd, 1971.

105