RTV Teorija i praksa, Oct 01, 1989, page 172

Meni se čini da vaša skulptura nije definisana prostorom, odnosom prema prostoru, da je ona samosvojna, celovita, da je supstancijalna, da je, kako bih rekla, jedro u njoj samoj i da je, zapravo, glavna i osnovna ideja odnos materije i mase i da se tu odvija igra celine i delova. Sad, čim spomenete niasu, ona je sasvim sigumo jedno od glavuih srcdstava mog izražavanja, prema tomu, ako hoćete, i centar te poetike. Kakva se razlika može uspostaviti između figure koja ulazi u prostor zato јег je njena masa samostalua i predominantna, ili do koje grauice prostor nju determinira - to su možda već problemi za koje ja nisam navikao da ih djelim. Jer, za mene je masa centar, objekt, fizički, faktičan, predstava kao takva. A prostor je ono što okružuje, u šta zapremina ulazi, u Sta sjeda volun, materija i masa. Dakle, tu su situacije koje bi moglc možda, ili morale, uspostavit jednu direktnu vezu izmcđu ta dva pojma, jer moje su sve stvari slobodne u prostoru, ulaze u prostor i žive zbilja kao sredina, kao masa... Sva po jednora ritmu, s jednim određenim smislom, masa se širi u prostor, zaprema ga i živi u njemu, ali i živi od njega. Jedri, svedeni volumeni, karakteristični su za raniju fazu. Kasnije one ustupaju mesto arhitekturalnim celinama koje se razvijaju i grade na shemi tenskog akta. Ovo je sud Olge Jevrić. Kako komentarišete taj sud: o ranijoj i o kasnijoj fazi? Ja sam dosta skcptičan u toj podjeli. Ali, možda mogu prihvatit to đa sam u jcdnom pcriodu, ali ne bi ga ovako vremenski tako oštro shvatio, bio skloniji jednoj konstruktivnijoj formi skulpture. Takoja razumijem prigovor Jevrićkc, kojajejcdna fina kiparica, sa istančanim ukusom i sa svojom muzičkom edukacijom, vrlo osjetljiva za takav način koncipiranja mase u prostoru. Meni se nije učinilo da je to prigovor. Ja sam to razumela kao objašnjenje. Ne, pa ja to i ne primam kao prigovor. Mene samo nekako možda malo ncgdjc ukalupljuje, јег izaziva jednu

170