RTV Teorija i praksa

Posle izvesnog vremena rat je otpočeo i ja sam mobilisan kao poslednja odbrana sa volovima Miksila Maričića. I otišao sam ргеко Duškovaca tamo na Šargan planinu - vuko topove, pomago vojsci. Čak smo išli do Han-Pijeska tamo. Posle toga velikog i dugog ratovanja naši su pobedili na Kolubari. Moj brat je pogino 9. septembra u selu Prićeviću u Koiubari, a tata se vratio posle završetka te ofanzive kući. Onda je nastalo, pošto smo pobedili, išćerali Švabe, nastalo je primirje. Ljudi, iako su bili na vojnoj dužnosti, dolazili su kućama na odsustvo, kosili i sadili sve do u jesen 1915. godine. Oko polovine oktobra 1915. Švabe su odozgo navalile. I mi smo tada čuli da ćemo biti mobilisano i posiednje godište devedeset šeste, rni koji smo rođeni devedeset šeste. Moj otac i mama su navalili na mene da se pre odlaska u rat oženim, a devojaka ima dosta, da bi imao ko kod kuće da radi. Ja sam ih poslušao, oženio se. Ali odmah posle moje ženidbe pozvat sam u komandu, okružnu komandu u Čačak. Odmah sam se spremio i otišao u Čačak. Iz Čačka posle proziva, otišli smo za Rašku, pa za Vučitrn, i došli u Prištinu. U Prištini video sam prvi avion i tu smo se obučavali 12 dana. Iz Prištine krenulo je nas oko trinaest i nekoliko hiijada sa jednim malim barjačićem preko Save rijeke u Prizren, pa odatle na Mavrove hanove, u borbu sa Bugarima, koji su otuda napali. Posle završene borbe tu sa Bugarima mi smo otišli u Strugu. Iz Struge smo krenuli za Albaniju, na Ćukus gore. Do Ćukusa su mogli da idu izbeglice sa konjima i volovima, i tako i mi smo išli pomešani s njima. Ali od Ćukusa počeli smo i mi da se porazboljevamo, a ovi izbeglice ostajale su kojeđe po putu. Tu sam video jednu veliku strahotu, umiranje naroda bez ikakve pomoći. Preko Albanije je bilo tako teško da leba nismo videli do Tirane. Nigde. Glad je najteže satirala naše vojnike.

153