RTV Teorija i praksa

podsećajući nas gde smo, između prošlosti i budućnosti. Dok je ona odavno krizu kulture uopšte, videla u antihumanizmu koji traži apsolutno, za mene sama definicija kulture onako kako je određuju autori kao što je Robert A. Le Vajn (Vine) 7 kao: „omnibus-termin koji označava prepoznatljive Ijudske forme adaptacije, i određene puteve kojima na različite načine Ijudske populacije organizuju život na zemlji”, ukazuje na krizu i osiromašujući prilaz. Što se tiče tadašnjih američkih objašnjenja kulture tzv. masovnih komunikacija, možda ih u Jugoslaviji znamo napamet, јег je to bila svih ovih godina skoro isključiva akademska tema kod nas, ali mi se nameću da ih ponovim, pre nego što pređem na objašnjavanje porekla teoretisanja o popularnoj kulturi. Dakle, četiri namere medijskih institucija u monopolnom kapitalizmu su da; „proizvode Ijude = potrošačku medijsku publiku koja će plaćati takse i glasati za vojni upravni sistem, koja će potvrđivati svoj posesivni individualizam i autoritarnu politiku i koja će podržavati planove države, obezbeđujući profit, odnosno poštovanje ekonomije” 8 . Zaista svaka druga kombinacija kao cilj prouzrokovala bi efekte sasvim oprečne ovim idealima savremenih društava. Šta onda teoretičari koji se uporno služe terminom popularna kultura hoće? Samo u Britaniji u poslednjih nekoliko godina svi vodeći analitičari objavili su bar po jednu knjigu na ovu temu i to naročito iz istorijskih perspektiva tragajući za sintezom koja krije razloge zbog kojih su još uvek tvrdoglavi zagovornici ovog pojma. Nisam srela nikoga osim naših skeptičara koji bi smeli (do sada) da se okome na validitet ovog termina. (Da postanu skeptici, doduše bilo bi potrebno da pronađu argumente za važeću skepsu.) Ovako je jedan naš stručnjak u Dubrovniku ilustrovao njegovo shvatanje popularne kulture a u vezi sa novinskim

7 Robert A. Le Vine, „Culture, Behaviour and personality”, Hanvard, 1982.

8 Više autora, Cuhure, comunication and depcndency, Ablcx Publishing Corporation, New Jersey 1981.

127