RTV Teorija i praksa

Fakulteta političkih nauka. Iz više razloga pionirska knjiga, srednjoškolski udžbenik Komunikacija i kultura 16 je prema autorima, kao što se vidi iz predgovora, knjiga u kojoj su: „...izlaganegotove istine (V.K.) pretežno kompilatorskim postupkom, popularno (V.K.) i pristupačno, ali bez dizanja na neki stepen naučnosti”. lako se u naslovu kultura pojavljuje, pojam nije objašnjen ili doveden u pitanje, a za televiziju je rečeno da „deluje neposredno slikom, rečju i drugim zvučnim elementima i time dočarava potpunu iluziju stvarnosti (V.K.)” 17 . Mislim đa nije potrebno posebno komentarisati gde je naša savremena nauka o komunikacijama u odnosu na svetsku i evropsku, đakle i što se tiče upotrebe termina popularno. Ali, još je mnogo poraznija činjenica do koje mere je kod nas takva naša teorija uticala na praksu medija. Istraživači mas-medija, kao prosvetitelji na Zapadu, su profesori koji potpisuju ugovore sa visokoškolskim ustanovama i čija popularnost zavisi od njihovog uticaja u društvu u kome različiti faktori u javnosti zaista mogu da se oglašavaju. U svakom slučaju, njihova istraživanja, interesi i pogledi uzimaju se u obzir pri naimenovanju na fakultetima, Ako prihvate konkurenciju na ovom intelektualnom tržištu, dovedeni su u vezu i sa prihvatanjem opštih pojmova u javnosti, a o tim pojmovima informišu čitavo društvo i obrazovani novinari. Naime, tako to izgleda u liberalnom kapitalizmu i njegovim pluralističkim medijima. Kod nas i teoretičari i kritičari i profesori umesto svega toga moraju da budu još uvek samo „podobni”. Zato zapadni pojam popularne kulture u našim uslovima za sada ima sasvim druge implikacije, odnosno nije opšte poznat. Kako ćemo übuduće prihvatati ovakve pojmove, bilo da su teorijski ili samo stručni medijski termini, zavisi i od

16 В. Kostić i R. Životić, Komunikacija i kultura (za višu školu usmerenog obrazovanja građevinske struke), IRO Građevinska knjiga, Beograd 1985. 17 Ibid, str. 144 poglavlje „Karakteristike jugoslovenske TV".

132