RTV Teorija i praksa

како se kod nas pojmovi ove vrste menjaju i pod kojim uticajima, što bi nam uveliko pomoglo da se bolje snalazimo. Dakle, u rečniku kao i u tekstu sa kursa za studente Otvorenog univerziteta, postojala su četiri moguća tumačenja popularne kulture. Prvo je ono uobičajeno i kod nas: nešto što Ijudi vole. Drugo je, posmatrati popularnu kulturu kao: sve ono što nije visoka ili elitna kultura, a kada se ova upotreba sociologizira, onda je u oprečnosti sa pojmom narodne kulture kao pre-industrijske anonimne kulture. Treće tumačenje je: sinonim masovnoj kulturi u pejorativnom smislu, kaopasivna kultura u kontrastu sa narodnom kulturom, koja je aktivna. I četvrti način objašnjenja je: vid kulture koja je u opoziciji oficijelnoj ili dominantnoj kulturi jednog društva. Ukratko, Britanci su odlučili da je studiranje kulture onako kako je narod živi, prema načinima života, prema novoj socijalnoj istoriji i pokretu izučavanja oralne istorije, feminističkoj isloriji ilđ. produklivno. Tako su i strukturalizam i funkcionalizam i antropologija i etnometodologija na ncke načine počeli da tretiraju „tekstove” kao arhivsku gradu, oduzimajući im privilegovani status. Gramšijev pojam hegemonije, menjanje viđenja ideologije, psihoanalitički pojam subjekta, feministički teorijski radovi, sve to je obeležilo i komunikološko gledanje na budućnost novinarstva. I sada su i televizijski gledaoci i akademski teoretičari medija pred tim činom. Koja su to onda zadovoljstva kojima nas televizija izlaže, a koja ona kojima se služi popularna tabloidna štampa, od koje televizija da bi postala „popularnija” najviše uči? Još 1971. godine Stjuart Hol je zaključio da televizija, da bi se smatrala profesionalnom i „dobrom”, potpuno potiskuje prirodu svog medija. Svako moguće podsećanje na rad ekipe, tehniku, kamere, sekretara režije, menadžere, producente „uništava predstavu-iluziju neposrednosli i

134