RTV Teorija i praksa

kojima pripadamo, već da solidarno podržavamo razvoj naže tematike. Odmah zatim je bilo uočljivo da tradicije ili tendencije postoje čak i u ne-teoretizovanoj praksi na koju se gleda i iz perspektive te prakse. Na primer, transnacionalne kompanije koje imaju prste u raznorodnom novinarstvu i publicistici, među svojim ekspertima razvijaju osećaj za „konstruisanje potrošačkog auditorija”. Dok nam je žvedski praktičar objašnjavao šta su najnovije strategije ove formule, profesor Novosel je izjavio da se kod nas u Jugoslaviji ne konstruiše publika, već se akomodira prema njoj. Da, rekao je sarkastično stručnjak iz Stokholma za prodaju časopisa o francuskoj hrani naročito Francuzima, pored toga što tražimo publiku - metu (target audiences) i gledamo šta ona hoće, svakako ne upotrebljavamo nijednu čitalačku grupu da sama razvija ideje! Najbolji urednici, po njemu, ne traže činjenice o publikama, već ih osećaju, a te urednike očigledno interesuje „popularno”. Pošto sada više ne preovlađuju najopštiji časopisi za najširu publiku, to znači da se popularno krije negde drugde. Ako istražujemo TV forme, one, kao i sjajkasti časopisi, imitiraju ono što dizajneri čak i kada izmišljaju novo, nastavljaju u anglo-američkom internacionalnom stilu. Da li je taj „stil” pobedio svuda zato što je najbolji ili je taj površinski izgled i u vezi sa sadržajem - poruka, to dve glavne teorijske tendencije danas, različito istražuju. Pokušaću da uopštim neke od tih bitnih odlika koje se nisu pojavile u Dubrovniku zato što su tu vodeći polemičari uglavnom svako za sebe, tvrdili da nastavljaju sa marksističkim prilazom. Po onome što sagledavam u razvijenom svetu, jedni zameraju drugima ne približavanje samoj funkciji komuniciranja i preterano generalizovanje teorija masovnih korriunikacija. Dok drugi optužuju prve da pitanje auditorija ne vide dovoljno jasno i ne umeju da se izvuku iz kontradikcija sopstvenih analiza. Obe strane su momentalno upućene na istraživanje profesionalnog novinarstva da bi se nekako ргеко toga opet približile auditoriju. Bez obzira na postavke, reklamni stučnjaci im priznaju da ista vrsta medijskog govora, recimo po modelu TV dnevnika, služi obaveštavanju o najraznovrsnijim temama, pa da, prema tome, glcdaoci imaju neko zadovoljstvo i od takvih „pravila”. Dok na

136