RTV Teorija i praksa

biva potisnuta mežanjem činjeničnog i fiktivnog sadržaja. To me podseća na metod analize sadržaja koji je po Tanstalu (Tunstall) često „interpretativno preterivanje” 24 , ali isto tako ina ono što su, pored Hola, i Burdje (Bourdieu) i Paseron (Passeron) odavno primetili i uzeli za svoj aksiom. Naime, „svaka moć koja uspe da sakrije svoje odnose moći, pojačava svoju specifičnu simboličku snagu” 25 , što je delimično i dodatak onome što je Marks smatrao, jer vodeće ideje osnažuju vlast vladajuće klase, a nisu samo ideje vladajuće klase u jednom vremenu. Tu je očigledno popularna kultura i njen „internacionalni stil” ključni pojam, jer njena taktička proizvodnja duguje stalnim promenama odanosti (Fiske) i samo tako odgovara na strategijske postavke zvanične kulture. Nerešive kontradikcije i zadovoljstvo skepticizma, norme koje se uvek prekoračuju, mogućnosti kontradiktornog čitalačkog/gledalačkog položaja, parodiranje, guranje u prvi plan informacija koje su oficijelno pritajene, to su sredstva kojima se popularna kultura služi da nagna u participaciju. A te inverzije verovanja i neverovanja ipak mogu i da pomažu da se uoče neadekvatne i bankrotirane društvene norme. Kažem ipak, јег se najčešće služe samo senzacionalizmom i regresiranim osećanjima. Da li su vesti na trećem programu RTB najbliže popularnosti Večernjih novina? Ili su forme kratkih vesti za turiste na stranim jezicima još bliže „univerzalnom popularnom”? Još pitanja za naše teoretičare koji su se godinama žalili na prirodu mas-medijskog. Iz njih opet niče ono što su njihovi zamišljeni protivnici godinama zaista tražili, recepte za časno novinarstvo! Koliko ih sada ujedinjuje ista vizija, bilo da je reč o normativnom ili samoupravljačkom odnosu? Sada kada se u Istočnoj Evropi traže definicije za odgovornost korektnog informisanja i obezbeđenje

24 Јеппеу Tunstall, The mcdia in Britain, Constable, London 1983. 25 Bourdieu, Passeron, Reproduction in education, society and culture, Sage, London 1977, original na francuskom 1970.

138