RTV Teorija i praksa

Mnogo svestranije radiofonskoj umjetnosti prilazi Gojko Miletić u svojoj knjizi Svet radio-drame (izd. Radio-televizija Beograd, 1982), koja predstavlja, može se reći, prvi opsežniji prilog teoriji radiofonske umjetnosti na srpskohrvatskom jeziku. Djelo svjedoči o autorovom širokom uvidu u stvaralaštvo jugoslovenskih radio-stanica, posebno Radio Beograda. Osim ogromnog broja navedenih primjera za u to vrijeme veoma široku paletu različitih modela radiofonskih kompozicija, počev od radio-drame kao „pozorišnog dvojnika” do „akustičke” i „participativne” ili „О-tonske radio-drame” autor pokušava i teorijski utemeljiti radiofonsku djelatnost dramskih studija Radio Beograda. Oslanjajući se na bogato iskustvo praktičara, Miletić govori o posebnim aspektima radio-đramaturgije, ali i o njenim dodirnim tačkama s nekira drugim umjetnostima (pozorištem, iiteraturom, muzikom, filozofijom i dr.). Bogatim iskustvom praktičara, stasalog uz beogradsku „radionicu zvuka” i širinom zapažanja radijskog entuzijaste, Gojko Miletić svojom knjigom ne samo da je doprinijeo afirmaciji radio-drame kao žanra, već je znalački uputio na mogući smjer njenog daljeg razvoja. U Bosni i Hercegovini radio-dramsko stvaraiaštvo počinje veoma kasno (tek krajem pedesetih godina), što se ponekad opravdava „gotovo nepostojećom tradicijom dramske literature na ovom području” (S.Šantić, „Život”, 1972/3) ili čak „nedostatkom autentičnog dramskog pisca”. Dok su prvi predstavnici bosanskohercegovačke radio-dramske produkcije bili gotovo samouki radio-praktičari (Rade Panić, Jan Beran, Miodrag Žalica, Ivan Fogl, Zoran Jovanović), nešto kasnije smo se susretali s poznatim imenima suvremene BH-književnosti (Alija Isaković, Jovan Lubardić, Nedžad Ibrišimović, Alija Hafizović, Ljubica Ostojić, Nada Rakić, Zlatko Topčić i dr.). Tendcncije nove radio-igre vidljivesu na sarajevskom radiju samo povremeno (Momo Kapor Džoli Džokej, 1972) i jedva da su našle vidljivije mjesto u programskim shemama Dramskog studija Radio Sarajeva.

156