RTV Teorija i praksa

Do nove, modernije orijentacije dolazi tek sredinom sedamdesetih godina u okviru eksperimentalno-poetske i eksperimentalno-dokumentarne produkcije Trećeg programa Radio-Sarajeva, koji je s velikim entuzijazmom godinama uređivala Vesna Ljubić. Tu bih pomenula dva zaista značajna ostvarenja; Requiem za heretike Đure Baslera u režiji Vesne Ljubić i O-tonsku varijaciju na audio-partituru Petera Handkea Vjetar i more u realizaciji Branka Mitića. Osamostaljivanju jugoslovenske radiofonske umjetnosti kao žanra doprinijeli su međutim prevashođno praktičari - autori, reditelji, tonski snimatelji, urednici - entuzijasti fluiđnog zvuka u nevidljivom akustičkom prostoru radiofonskog „događanja”: Zvonimir Bajsić, Čedo Prica, Martin Jurjević, kao predstavnici „zagrebačke O-ton-dramaturgije”, radiofonska traganja Darka Tatića, Bode Markovića, Arsenija Jovanovića, audio-kompozicije Vladana Radovanovića i Ivane Stefanović, i mnogi drugi, kojih trenutno ne mogu da se sjetim. U kakvom su odnosu dramaturgija i režija radio-dramskog dela prema dramskoj, filmskoj, operskoj, televizijskoj - rečju - integralnoj dramaturgiji i režiji? Nikada se nism bavila režijom, nisam čak ni prisustvovala procesu realizovanja nekog radiofonskog djela, pa se ne bih usudila govoriti o ovoj problematici. Znam ponešto o dramaturgiji radiofonskog oblikovanja, ali o tome sam uvijek sudila samo kao slušalac, a ponekad i kao kritičar. Sta mislite o estetičkom anketnom istraživanju fenomena radija, radio-dramaturgije i radio-režije? Mislim da su anketna istraživanja fenomena radija, radio-dramaturgije i radio-režije svrsishodna jedino kao osnova daljih istraživanja. Ona imaju smisla ukoliko ih shvatimo kao polazište sistematskog poniranja u domene radiofonskog oblikovanja estetskih poruka, koje će nastojati da iz što više uglova osvijetli stvaralački proces. Stoga mislim da je

157