RTV Teorija i praksa

prije svega mislim na specifične tipove radiofonskih struktura kao što su radio-igra za djecu, te radiofonska djela naučnofantastičnog, kriminalističkog, pornografskog karaktera, kao i - u posljednje vrijeme veoma popularne - radio-drame strave i užasa. Naročito su u Sjedinjenim Državama brojne aktivnosti van redovne radijske produkcije. Rijetkom emitovanju radio-igara u redovnom programu radija obično prethodi njihovo „objavljivanje” na gramofonskim pločama ili CD/kasetama. Nad tom produkcijom bdiju producenti, sponzori, različite fondacije, pa čak i specijalni „muzeji zvuka”. Američka industija gramofonskih ploča nostalgično „objavljuje” klasična djela američke radio-umjetnosti. Mnogo toga tamo nastaje po narudžbi, snima se i presnimava, da bi se zatim ponudilo na slobodnom tržištu ili distribuiralo mnogobrojnim radio-stanicama. S jedne strane to znači proširivanje uobičajenog i poznatog ciklusa produkcija-distribucija-recepcija, ciklusa koji je do sada bio isključivo vezan za radio, s druge strane to je opasnost da se najbolje i najvrednije produkcije jednostavno otuđe od njihovih autora i producenata. O ovom problemu bilo je riječi u Vašem razgovoru s Ijubljanskim rediteljem Igorom Likarom. Ali da se vratimo oblikovnim tendencijama moderne radiofonije, tendencijama koje se, koliko je meni poznato, sistematski i veoma djelotvorno njeguju na Zapadnonjemačkom radiju (Keln, WDR3). Tu se već godinama, gotovo dvije decenije do savršenstva razvija „otvorena dramaturgija” intermedijalnih kompozicija za radio, kojima je među jugoslovenskim autorima, čini mi se, najbliži Vladan Radovanović ( Malo večno jezero, 1984), Arsenije Jovanović ( Krajputaši, 1971. i Kremansko proročanstvo, Audiobox 1988), Boda Marković (Liturgija za jednu običnu ženu, 1988), Darko Tatić (. Bečka grupa, 1988) i Ivana Stefanović ( Lingua phonia patria, 1989). U osnovi pomenutih radiofonskih ostvarcnja višc nisu literarni (po sebi čitljivi) tekstovi već naprosto „skice akustičke zamisli, koje svoj konačni oblik dobijaju tek u procesu radiofonske realizacije”. Klaus Šening (Klaus

159