RTV Teorija i praksa

ovcu. Životinje su postale prijatelji glumaca pa sam zamolio čoveka da nam u studio dovede dvoje naših fauno-kolega. Nadali smo se da će životinje progovoriti. U tišini studija, s najboljim mogućim mikrofonima, očekivali smo savršene tonske snimke. Radili smo noću. Čovek nam je s ponosom saopštio da životinje sve od juče nisu dobile hranu, gladne su pa će blejati i gakati koliko ih grlo nosi. Već sam počeo da se osećam krivim pred zbunjenim životinjama. Moju nelagodnost pojačavala je i činjenica da se već dvadesetak godina navikavam da pred istim mikrofonima i u istom studiju posmatram i komuniciram samo sa glumcima. Preda mnom su se ovoga puta nalazile dve gladne životinje.

Ali priroda nas je nadmudrila. Veštačka tišina studija upozorila je životinje i one su postale neme kao da su skulpture od kamena a ne živa bića. Ništa nije pomagalo. Hranu, uprkos gladi, nisu htele ni da onjuše. Termin je bio izgubljen, trake ostale prazne, samo je na podu bilo vidljivih dokaza našeg neuspeha. Sa mačkom Azrom bilo je ovako. Njena vlasnica, moja studentkinja, provela je u gluvoj sobi dva ili tri sata izazivajući svoju miljenicu da prede. Mačka i devojka ležale su na podu, svaka u svom raspoloženju. Jedna je htela da se igra, drugoj to nije padalo na pamet. U jednom trenutku, iznervirana, devojka je grubo

124