RTV Teorija i praksa

upotrebu, ostaje privremeno po strani za neko kasnije naslojavanje, onako kako slikar koji radi na nekom kolažu, privremeno odlaže deo kompozicije da ga, odluči li, upotrebi u nekom budućem, novom kontekstu. Može li to slikar klasične tehnike? Ili vajar? Ili kompozitor? Jer „odbačeni komadi” često su rezultat žestokog truda, „neuspešni” su samo u nekom trenutnom, relativnom značenju. Možda su velikani umetnosti, u nekom prolaznom rastrojstvu i nezadovoljstvu, bacali tako u nepovrat svoje najuzvišenije misli! Savremena tehnologija, uz beznačajne izdatke, cicijaški, ~za svaki slučaj”, čuva sve komadiće. Doba „siromašne umetnosti”. Faunofoniju ni u jednom trenutku nisam zamišljao kao nekakvu životinjsku zvukovnicu u kojoj bi se kao u dečjoj encikiopediji životinje trenutno prepoznavale, s lakoćom uočavali različiti primerci faune. To bi bilo detinjasto. Obrnuto, slušalac treba da, tek na nekakvoj ivici svoje svesti, nasluti zvučni obris, zvučnu siluetu, koja je možda životinjska onoliko koliko i nije. Faunofonija ili antropofonija? Antropofaunofonija. Režanje je karakteristična, nezamer.ljiva ođlika psa, kao što je smeh nesumnjiva osobina čoveka. Dahtanje je, tako da kažem, opšte mesto. Slušajući dahtanje psa, obrađeno na određen način, mogli bismo da pomislimo da to dahće čovek u nekakvim izuzetnim, natprirodnim, dramatičnim ili drugim okolnostima. I obrnuto. Pas nije više pas niti je čovek čovek. Tako smo iskoračili iz stvarnosti, promenili žanr. (Dahtanje psa.) Pitam Benedikta šta misli o sekvenci „Psi”. Kaže da bi izdvojio samo „dahove” i „zavijanja”. Ovo poslednje napravljeno je od mnogobrojnih petlji jednog jedinog zavijanja vuka. („Zavijanja”. Kratko.) Slušamo sekvencu „Žabe”. 9’30”. Ja sam sa ovim stavom zadovoljan. I Benediktu se dopada. („Žabe”. Kratko.) Slušamo zatim sekvencu „Stoka s medenicama”. Naslov nije sasvim odgovarajući јег se u ovom delu čuju i stoka

136