RTV Teorija i praksa

i medenice i drugi zvuci, insekti, na primer... bruj insekata. Taj bruj insekata napravljen je od „zuja” jednog jedinog bumbara kog je Zoran snimio negde oko manastira Sopoćani dok smo radili na seriji Vreme fresaka. Sedeo je s kontrolnim slušalicama na glavi kraj nekog grma strpljivo čekajući da se oglase nežni cvrkuti ptica. Volumen za slušalice bio je odvrnut do кгаја kad je bubetina svom silinom naletela na osetljivi mikrofon. Požrtvovani snimatelj pomislio je da mu je insekt ušao u uvo. Obradovalo me je da taj moćni ~zuj” nemački deo ekipe nije prepoznao kao bumbara, njima je to bilo samo „veoma zanimljivo brujanje”. (Primer iz „Stoka s medenicama”.) Preslušavamo sledeću sekvencu. To je „Magarac”, miks od multiplikovanog, obrađenog jerihonskog njakanja onog mitološkog crnog četvoronošca s visoravni Treskavac. Magarac koji se smeje. Pričali su nam manastirski kozari da je brdo Treskavac dobilo ime po žestokim grmljavinaraa koje često odjekuju Pelagonijom za vreme iznenadnih oluja. Ta grmljavina morala je biti jedina konkurencija moćnom trubaču. Voleo bih jednom da čujem, i snimim naravno, crnog njakača u pratnji nebeskih timpana. (Ulazi, tiho i ispod teksta, odabrani deo iz miksa „Magarac”.) Slušam. Početak je dobar, čini mi se, ali se nekako brzo umrtvi, zaustavi, ništa se ne događa. Možda bi dobro bilo, povremeno, vratiti prepoznatljiviji glas magarca. Nemačkom delu ekipe ništa prethodno nismo objašnjavali. Prećutali smo nazivstava u želji da čujemo njihovo neposredno mišljenje, utisak bez predubeđenja. Benedikt: U početku, čuo sam sirene. Hm. Nije, dakle, uopšte prepoznao magarca. Isto potvrđuju ostali. Zaista, njakanje je toliko umnoženo, obrađivano na mnogo načina, da se izgubio svaki trag prepoznatljivosti. Nije dobro što se jedno značenje izgubilo na račun drugog, ali to ćemo lako ispraviti. Imamo još deset dana.

137