RTV Teorija i praksa

ruke. Znam da to nije odgovor na postavljeno pitanje. Možda ni ovo što sledi? Kritika koja se izgovara шога biti preciznija i direktnija i u iskazu i u obrazloženju ocene od kritike koja se piše za novine. (Ona, novinska, može se i više puta pročitati.) Мога biti sažeta. I po cenu eliminisanja dela argumentacije. Мога biti slikovita, a da izbegne prepričavanje. Ne sme odlagati, a kamoli izostaviti, sud. Po mogućnosti njega treba izgovoriti u prvoj rečenici, jer na radiju nema naslova. I, što je najvažnije, kritika mora biti selektivna. Kritičar mora da govori samo o onim elementima predstave, samo o onim rešenjima, ostvarenjima i značenjima koje procenjuje bitnim za njen uspeh ili neuspeh. Sta je estetski predmetpozorišne radio-kritike? Naravno, predstava. Najčešće i jedini. Istina, katkad sam predmet koji je povod pisanju, kao kritičarevom profesionalnom zadatku, nameće potrebu da se govori i o nečem drugom. Ili samo o nečem drugom. O repertoarskoj politici, pojedinačnoj kreaciji, problemu koji predstava provocira... Kojih kriterija se pridržavate u prosuđivanju umetničke pozorišne predstave? Kao i svaki drugi gledalac, jedini kriterij kojeg se u procenjivanju mogu držati jeste moj sopstveni ukus. Kao i talenat, ukus je teško objasniti. Neću ni pokušavati. Elem, nešto mi se dopada ili ne dopada. Kasnije, kad se izađe iz pozorišta, sutradan kad se sedne pred prazan list papira, sledi racionalizacija. Odgovor na pitanje zašlo. Katkad i pogrešan, ali ipak objašnjenje, argumentacija. Ukus se, valjda, gradi i razvija na sumi naučenog - viđcnog, pročitanog, čutog. Uz to ide nešto malo, dugogodišnjim glcdalačkim iskustvom, razvijenog inslinkta. Ncšto, verujcm još uvek sačuvane, gledalačke ncvinosti. Ncšlo sprelnosti, koju pomno proveravam, da se odvoji bitno od ncbitnog.

189