RTV Teorija i praksa

kritika koja se više-manje poklapa sa njegovim mišljenjem. Doduše, možda, ako do poklapanja ocene kritičara i gledaoca dolazi češće, kritičareva procena da nešto treba pogledati ili da se nešto drugo ne preporučuje ima izvesnog uticaja na odlazak u pozorište. Ipak, duboko sumnjam da je i jedan pozorišni kritičar svojom i najpozitivnijom ocenom, konstatacijom da se radi o izuzetnom ostvarenju, negledaoca preobratio u gledaooa. Pored kritike o dramskom teatru sistematski pišete pozorišnu kritiku o altemativnom, amaterskom, o dečjem i lutkarskom teatru. Kakva su Vaša iskustva i ocene ovih vrsta pozorišta u nas? Postoji samo jedna bitna razlika, kada je reč o pisanju u povodu predstava profesionalnog i amaterskog pozorišta. Amateri imaju pravo da budu netalentovani, pretenciozni, nekreativni, nemoćni da izraze ono što žele reći, a da se to ne konstatuje javno. Pišem samo o onim amaterskim predstavama koje bar nekim svojim elementom ulaze u prostor, naravno po mom sudu, ozbiljne kreativnosti. Buduči da je u poslednje vreme takvih predstava malo, đa je ulogu koju je nekad imao amaterski teatar preuzela alternativa čiji su nosioci miadi pozorišni profesionalci, o amaterskom pozorištu pišem retko, Što se alternativnog, lutkarskog i pozorišta za decu tiče pokušavam, nadam se i uspevam, u analizi ovih predstava da ođvojim kvalitet od nekvalitela. Kao što nema različitih kriterija za teatar u provinciji ili takozvanoj provinciji na jednoj, i ostvarenja prestoničkih pozorišta na drugoj strani. Naravno, otvaraju se i mnoge teme za razmišljanje. Recimo, alternativa i pseudoalternativa. Odnos alternativnog i institucionalnog pozorišta. Pri čemu nije manje važno pitanje da institucionalno svojom organizacijom ili dezorganizacijom omogućava alternativno. Ne samo njegov kreativni protest, već je i materijalna osnova ta koja omogućava postojanje altcrnative.

191