RTV Teorija i praksa

као uspele kombinacije odlučnog agenta iz filma Spijun koji me je voleo (1977, Luisa Gilbera) i konačne senzibilnosti Mišela Pfajfera iz Ruske kuće (1990, Freda Šepisija). Parodirajući sopstvenu žanrovsku logiku i kanonske zaplete, špijunska serija počinje da funkcioniše po sistemu komedije „poliveni polivač”. Jedine žrtve su zapravo sami Ijudi akcije, nekada slavni pobednici koji postaju kafkijanski likovi bez zanimanja, porekla, prošlosti i budućnosti u ovom svetu. Tako se na kraju svako vraća svom ognjištu, a službenici kontraobaveštajnih službi su raspoređeni na Foklande, Aljasku i Island јег sve to lagano postaje prošlost. Orvelovska projekcija budućnosti kao globalne kontrole je radikalno potkopana, a superiornost špijunskog avanturističkog filma i trilera je nestala. Osećaj nadređenosti je zamenjen svešću o sopstvenoj prevaziđenosti, koja je manifestovana parodiranjem i ironijom u odnosu na obrazac vrste. ŠPIJUNI POPUT NAS Pored karikature koja daje oduška nagomilanim strahovima i strepnjama, drugi način deglamurizacije cele stvari je frajovsko spuštanje nadjunaka u sfere običnosti. Tip američke serije Na tajnom zadatku preuzima matrice Nesalomljivih ili Kegni i Lesli prikazujući agenta kao gospodina Običnog sa pravom srazmerom problema i patetike svakodnevnog života. Junaci žive shizofrenično rascepljenim životom. Kejt (Linda Purl) i Dilan del Amiko (Džon Entoni Devison) su prosečan par sa dvoje dece i kućicom u zelenilu. Na drugoj strani su borci za čast sopstvene zemlje i svetski mir. Nije li ovde uspostavljena lucidna sprega individualne i opšte sreće, mita običnosti koji treba da funkcioniše na svim nivoima? Naravno da jcste jer je televizija u špijunske zavrzlame übacila i načelo sapunske opere - pružanja prijemčivog lika i sveta za identifikaciju, gledaočevog odraza u uglačanom TV ekranu.

105