RTV Teorija i praksa, Jan 01, 1992, page 187

ključeva da zveckaju jer mi je to bio simbol te osobe, sećaš se da je ona uvek držala nešto sakriveno. Znam, ona je otvarala... N. Bjelogrlić: Šta je otvarala? V Petrič: Špajz. N. Bjelogrlić: A zašto špajz? V. Petrić: Jer je onda bila racionalizacija, pa je tamo krila puter. N. Bjelogrlić: Čokoladu. V Petrić: Da li čokoladu, pitam se. Jer mi smo pripadali nekako diplomatskom magacinu. Je li tako? I tu je ona davala, sećam se, hleb, buter, i još ako odozgo dođe med to je bio delikates. I ti ključevi su meni ostali u glavi i još sam jedanput ključeve upotrebio u Americi u jednoj televizijskoj video-drami. I drugi detalj su prsti Vjekoslava Afrića. Sećam se, u velikoj sali, znaš da smo mi polagali prijemni ispit, kao danas se sećam, jedan mladić je došao i na tabli napisao: Prviput s ocem na jutrenje, odlomak iz pripovetke Lazarevićeve. Mi smo morali da napišemo scenario. Nikad nisam pisao scenario i sad onako izbezumljeni sedimo, pojavljuje se Afrić i stoji (on je voleo da se pojavljuje kao svaki glumac) i sećam se, kaže: „Vrlo je važno kako ćete početi scenario, kako ćete početi tu scenu”. Mislim da je to bila upravo scena kad sin dolazi i gleda kako se majka moli pred ikonom. ~Da li ćete početi sa njenim licem” - kaže - ~i njenim plačem, da li ćete početi sa koracima, kako prilazi, šunja se i dolazi do vrata, ili ćete poćeti (i sad jedna velika pauza) kako jedna ruka ulazi u kadar”. I sad svi gledamo (a znaš da je on imao ruke debeljuškaste kao jastučići). I ja sad ceo fokus na njegovu ruku. On pali šibicu (znaš da je on uvek pušio, mislim uvek je imao cigaršpic) upali on i meni se rasvelli sve u glavi. Kaže: - „Pali sveću, kamera se udaljava, povlači. Ali” - kaže - „опо što sam ja rekao, nijedan od ova tri početka ne smete da iskoristite”. Kako poćeti? Ja sam i zaboravio kako sam počeo, ali to mi je ostalo. I to sam upotrebio kada sam došao na televiziju. Radio sam sve tri Lazarevićeve pripovetke. Jedna je bila Prvi

185